Počašćen sam što mogu pridružiti glas protestu koji se dešava u Štokholmu. Naš protest nam daje priliku da svijetu kažemo istinu o genocidu i istinu o međunarodnoj agresiji počinjenoj protiv Bosne i Hercegovine od strane Srbije i Hrvatske od 1992. do 1995. godine

Evo pitanja za kviz: Kada novinarka Media servisa Andrea Barać upita Kolindu Grabar-Kitarović zašto je na Facebooku objavila fotografiju osuđenoga ratnog zločinca Slobodana Praljka povodom dvogodišnjice njegove smrti, a ova odgovori da ne želi odgovoriti, kako šuti predsjednica Republike Hrvatske?

Kad je Nikola Koljević 1997. godine umro, nakon što je samom sebi pucao u glavu, mudri je Marko Vešović, poetikom twitera, koji se pojavio mnogo poslije, sažeo jedan život i smrt: „Jadni Nikolica, pogibe od zločinačke ruke“. Ništa što je prethodilo Koljevićevu sudioništvu u zajedničkom zločinačkom pothvatu, koji su predvodili Slobodan Milošević i Radovan Karadžić, ne može utjecati na temeljnu definiciju jednog života: umro je ratni zločinac, koji je nekoć prije toga bio šekspirolog, uglađeni profesor, ugodan u društvu, naoko benigan

Ne znam da li postoji – i ne znam da li je ikada postojala – država koju su mnogi tako dugo, tako uporno nastojali uništiti kao što nastoje uništiti tebe. Prije četvrt vijeka na tebe ja nasrnula četvrta po snazi armija u Evropi; razdirali su te iznutra i spolja, čerečili, nastojeći dokazati kako si, šta više, povijesna greška iako si ti, draga moja, povijesno mnogo starija i stabilnija od njih: upravo povijest stotinama godina – pa i sada – ovjerava tvoju postojanost, povijesnu utemeljenost i razložnost

Nesretnike koji su krenuli na put bez povratka u pravcu bogatih zemalja EU teško da je mogla zadesti gora sudbina nego da im ruta za bolje sutra prolazi kroz ovu i ovakvu državu. Dobro, gore je plutati u gumenom čamcu na nemirnom moru punom ajkula ili zalutati na granicu obećane zemlje za desničare, Mađarske. Ali nije puno gore. Biti migrant u BiH je strašno, između ostalog, jer od svega što ti ljudi rade u ovoj poremećenoj državi se pravi skandal.

Kada se sudi Draganu Vikiću heroju odbrane tada se sudi ideji Bosne kao zemlje koja ima pravo na opstanak, jer nema Bosne bez ljudi poput Dragana Vikića, napola Hrvata a napola Srbina kojem je Bosna domovina i čiji je on heroj odbrane

Prošle sedmice francuski predsjednik Emmanuel Macron dao je još jednu izjavu koja je izazvala bijes na Balkanu. Ovog puta, stavio je Bosnu i Hercegovinu u vatru, rekavši u intervjuu za britanski magazin "The Economist": "Ako ste zabrinuti zbog ove regije, prvo pitanje nije ni Makedonija, ni Albanija, to je Bosna i Hercegovina. tempirana bomba koja otkucava odmah pored Hrvatske i koja se suočava sa problemom povratka džihadista"

Macronova izjava da je Bosna i Hercegovina tempirana bomba pokazuje kako je, nažalost, bar djelomično u pravu britanski sociolog Frank Furedi koji tvrdi da se kultura Zapada hrani terorom te tako nehotice svojim neprijateljima pruža poziv da bude terorizirana. Pritom ta politika straha i zastrašivanja stvara atmosferu u kojoj se građani boje nepoznate prijetnje, nepoznatih terorista, nepoznatih džihadista

Tuzla je sinoć ponovo razarana! Ovaj put ne granatama kalibra 130 milimetara kojima je srpski general Novak Đukić 25. maja 1995. godine masakrirao tuzlansku mladost, već „hibridnim punjenima“ propagande, koja, u posljednjoj fazi zločinačkog poduhvata, ne samo da negira, već i slavi zlo počinjeno prije više od dvije decenije, i to u ime „najvažnije srpske pobede u drugoj polovici 20. veka“

Dugo, odveć dugo traje epoha poricanja bosanskog identiteta. Ona se primarno raspoznaje na semiotičkoj ravni potiranja svakog semiotičkog sistema bosanskih znakova. Potpuno potiskivanje i negacija bosanskog semiotičkog sistema provodi se kroz kulturu, obrazovanje i politiku koja planski isključuje znak Bosne i mogućnost bosanske semiotike. Kako je, ustvari, postalo moguće da govor o bosanstvu izaziva brojne agresivne i konfuzne stavove u današnjoj Bosni i Hercegovini?