Biti čovjek u Banjaluci, koji iskreno voli svoju domovinu, Bosnu i Hercegovinu i danas, kao i prije 30 godina smrtna je presuda od uvijek istog, zločinačkog režima.

Kada je moja mama bila nešto mlađa nego ja danas, ona je morala da razmišlja o tome kako da nas dvije, tada djevojčice u dobi od jedanaest i devet godina, spasi od rata, zlostavljanja, maltretiranja i mogućeg stradanja. Njoj je tada bilo svega 32 godine.

Ako bi došlo do podjele Bosne i Hercegovine mirnim putem ili, još gore, uz za sada neutvrđeni intenzitet ratnih dejstava, ko bi bio kriv zbog toga? Novinari koji upozoravaju na loše scenarije ili oni koji takve scenarije aktivno i ciljano proizvode? Sudeći po reakcijama jednog dijela javnosti – opet su krivi novinari!

Nije se predugo čekalo na novu svinjariju MD – u režiji DL – kojom ćemo se svi mi zabaviti da se oni ne bi morali baviti ozbiljnim temama. Rezervnog sastava policije trebalo bi da se boje najprije Srbi u RS. To bi, ako ništa drugo, nakon događanja sa Trga Krajine ili Trga Davida Dragičevića trebalo da bude jasno i najglupljem čovjeku u tom dijelu Bosne i Hercegovine.

Pristupanje Evropskoj uniji regulisano je Ugovorom o Evropskoj uniji ili Ugovor iz Maastrichta, koji potpisan 7. februara 1992., a na snagu je stupio 1. novembra 1993. Odredbama ovog Ugovora normirano je da se Evropska unija zasniva na principima i vrijednostima koji podrazumijevaju poštivanje ljudskog dostojanstva, slobode, demokratije, jednakosti.

Dobro, djeco. Ako su vam se od pranja izlizale majice sa likom Che Guevare, nabavite one sa likom Juliana Assangea. Jer on je Che vašeg vremena. Hoćete heroja? Ne morate ići sve do Kube, ne morate ići šezdeset, sedamdeset, osamdset godina unatrag. Eno vam heroja u londonskom zatvoru.

A da najprije krenemo ispočetka i (ponovo) prevesti – ali ovaj put onako kako piše – Opći okvirni sporazum o miru u Bosni i Hercegovini (The General Framework Agreement for Peace in Bosnia and Herzegovina) parafiran u Dejtonu 21. novembra 1995, a potpisan u Parizu 14. decembra 1995. godine ili makar njegov Anex IV...

Sinoć me je tako pred zoru probudila i nije mi više dala zaspati jedna o đavlu, gospodaru tame, Belzebubu, Luciferu i kako već ne zovu najstarijeg i najopasnijeg Božjeg neprijatelja

Da živi u nekoj boljoj i sretnijoj zemlji, čovjek koji ne pada na nacionalističke mitove primio bi s nevjericom, mučninom i mûkom vijest da će predavanje u organizaciji studentskog pastorala, crkve dakle, održati čovjek osuđen za ratne zločine te ondje pričati o svome svjedočenju vjere.

Ne pišem ovo zarad sažaljenja. Pogotovo ne bošnjačkog. Pojasnit ću zbog čega. On ima toliko dostojanstva, ponosa i hrabrosti da mu ničije lažno sažaljenje nije potrebno.