BALKANE MOJ |Ludi za oružjem

BALKANE MOJ |Ludi za oružjem

Piše: Goran Borković

Stariji čitaoci sjećat će se reportaža s Kosova osamdesetih godina, dok je još postojala Jugoslavija, u kojima bi milicija po dvorištima Albanaca iza visokih zidova na čijem vrhu bi bilo polomljeno staklo, otkrivala zakopano oružje. Ako je sjećanje pouzdan svjedok, u jednom od njih pronađen je zakopan protuavionski top. Kosovari su se, objašnjavali su tada državi bliski analitičari sigurnosti, pripremali za novi rat kako bi Kosovo postalo barem republika, ako ne i država.

Bez obzira da li se radilo tek o jeftinoj propagandi ili su Albanci već tada raspolagali teškim naoružanjem, činjenica je da je do rata kasnije uistinu došlo, kao i da im je onaj „protuavionac“ poslije prilično valjao.

Činjenica je i da Albanci nisu bili jedini. Oružje se na ovim prostorima oduvijek rado imalo iza vrata, kad zatreba. Baš tako: ne ako zatreba, nego kad zatreba. Jedan od najvažnijih srpskih komediografa Dušan Kovačević napisao je dobar dio svog opusa inspiriran, kako je rekao u jednom davnom intervjuu, slikom muškarca čija je zadaća da sjedi na vratima kuće i oštri sablju za neki idući rat, dok žena obavlja sve ostale poslove.

U takvoj atmosferi živimo i ovo posljednje, 25-godišnje razdoblje mira. Rata nema, ali ako zapuca, lopate i ašovi su spremni. Nema sumnje da će ga narodi i narodnosti nekadašnje Jugoslavije spremno dočekati. Evo posljednji primjer iz Hrvatske. Mladić po imenu Danijel Bezuk (22) iz sela kraj Kutine, u ponedjeljak ujutro zaputio se prema zgradi Vlade na Markovom trgu kako bi riješio određene frustracije. Da ga bolje čuju, ponio je kalašnjikov i pištolj te odmah po dolasku na trg na kojem su smještene središnje državne institucije, ispalio više rafala i tako teško ranio jednog policajca. Otišao je potom prema sjeveru grada i pištoljem počinio samoubojstvo.

Odakle stanovnicima oružje?

Početkom ove godine još jedan frustrirani mladić gotovo istih godina kao i Bezuk, Filip Zavadlav, sličan pohod s kalašnjikovom po centru Splita okončao je s tri ubojstva. I on se odšetao s mjesta tragedije, ali ipak nije pucao i na sebe.

Otkud dvojici mladića u ranim dvadesetim godinama automatsko oružje? Kod Zavadlava se porijeklo još istražuje. Po svemu sudeći ga je kupio na crnom tržištu, za što u Hrvatskoj ne treba puno truda. Dovoljno je imati nekoliko stotina eura i pristup internetu.

Kod Bezuka je situacija drukčija. Nakon što je otkriven njegov identitet, policija je detaljno pretresla njegovu rodnu kuću i pronašla cijeli arsenal oružja, uključujući dva snajpera s prigušivačem. Dva snajpera s prigušivačem?! Možda treba i treći put napisati: čovjek je imao u kući ili u dvorištu skrivena dva snajpera s prigušivačem?! Nakon objave te vijesti, novinari su potražili  komentare stručnjaka i braniteljskih udruga, s obzirom da je njegov otac, Bezuk stariji, rat proveo u specijalnim jedinicama, a stric mu poginuo prilikom opsade Vukovara kao pripadnik HOS-a još 1991. godine. Upravo zbog toga pokušali su pronaći opravdanje, tvrdeći da se vjerojatno radi o ratnim trofejima i da se ljudima koji su prošli oružane sukobe teško rastati od oružja.

Da se zaista teško rastati dokazuje i podatak po kojem je u zadnjih trinaest godina, u okviru stalne akcije razoružavanja stanovništva, policiji vraćeno toliko oružja da bi se njime moglo opremiti više brigada. Građani su vratili više od 5000 komada oružja, 5,5 milijuna streljiva i 6 tisuća kilograma eksploziva. Neslužbene procjene kažu da je to tek trećina.

Iskazivanje bunta?

Koliki su razmjeri strasti za oružjem dokazuje i nedavna policijska akcija na sisačkom području, dakle u Bezukovom širem zavičaju. Kod 61-godišnjeg muškarca pronađene su redom: 41 puška vojnog i lovačkog porijekla, dvije vojne strojnice, dvije vojne automatske puške, devet pištolja, pet zračnih pušaka, 92 komada raznih spremnika za vatrena oružja, 76 dijelova vatrenog oružja, 49 cijevi za vojne i lovačke puške, 21 rukohvat, devet tromblonskih nastavaka, tri prigušivača za puške, 38 detonatorskih kapisli, 14 ručnih bombi, sedam topničkih granata, šest trotilskih metaka, 15 metara sporogorećeg štapina, dvije rasprskavajuće mine, po jedan ručni raketni bacač, vježbovni upaljač za protuoklopnu magnetnu minu, inicijalni detonatorski upaljač i upaljač za ručnu bombu te 12.597 komad različitog streljiva.

Optuženi nije prije bio poznat policiji, baš kao ni Bezukov otac koji je – nije nevažno spomenuti – pušten već idući dan, usprkos onim snajperima s prigušivačem.

Kao dodatnu ilustraciju možemo navesti i primjer jednog sela u Dalmatinskoj zagori, koje je nedugo nakon rata gotovo cijelo bilo uključeno u šverc oružjem, zajedno sa župnikom, i to ni manje ni više nego za irsku IRA-u!?

Kad se uz to silno naoružanje skriveno po kućama, dvorištima, garažama, šumi ili gdje sve već ne, doda i sve veća frustracija u društvu i slabost državnih institucija koje nisu u stanju riješiti nijedan od bitnih problema, rezultat može biti samo jedan. I ne samo to, sadašnji društveni trenutak – kako se to voli reći - takav je da ovi usamljeni jahači koji uzimaju pravdu u svoje ruke dobivaju sve veću podršku u javnosti i to ne samo od uobičajeno nabrijanih aktivista s društvenih mreža, nego i od političara pa je tako, komentirajući Bezukov bezuman čin, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava, kazao da je mladić pokazao „bunt“ i nije, poput drugih, pobjegao u Njemačku.

Ako je uzeti kalašnjikov i pištolj pa pucati po policiji, zgradi Vlade i Sabora – iskazivanje bunta, loše nam se piše.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar