Sinoć je gomila „spontano okupljenih“ građana marširala Podgoricom i uzvikivala „Ubij, ubij Turčina“. Bijesni građani su po podgoričkom predgrađu jurili Turke, od kojih su neki spas pokušali naći zabarakidiravši se u kladionici

Istanbul je nedavno bio domaćin važne proslave i prijema povodom Dana državnosti Crne Gore. Trebala sam prisustvovati zajedno s prijateljicom iz bosanskog konzulata, ali sam morala odsustvovati zbog poslovnih obaveza. Bilo mi je kasnije jako žao što sam propustila taj događaj, pogotovo kad mi je ona ispričala kako je događaj okupio neke od najistaknutijih balkanskih ličnosti zajedno s vodećim turskim predstavnicima, uključujući ministra vanjskih poslova Hakana Fidana.

Predsjednik Hrvatske Zoran Milanović je u predavanju koje je održao studentima Fakulteta organizacije i informatike u Varaždinu govorio i o Dejtonskom sporazumu te im ustvrdio: “Hrvate u BiH maltretiraju“ (Jutarnji list, 22. oktobar). Predsjednik nije objašnjavao ko to maltretira Hrvate u BiH, ali ako imamo u vidu njegove ranije izjave i aktualiziranu priču o trećem entitetu, koju je Dodik otvorio s Putinom, a Čović podržao, nema sumnje da se to odnosilo na Bošnjake.

Ali kako god: kad govore o Sarajevu, najviše govore o sebi, ne shvaćajući u svom egomanijskom nadahnuću da niko nije niti može biti veći od bilo kog grada, pogotovo grada kao što je Sarajevo.

Čak i kad situacija izgleda prilično sumorno i kad ljudi počnu gubiti nadu i padati u očaj, ne smije se posustati, predati i prestati boriti. Protesti su neophodna karika u lancu borbe za pravdu. Pritisak javnosti je neophodan. U svijetu diplomatije pregovori se često koriste kao izgovor i kao pokriće za kompromise s tiranijom. Stoga je snažni glas naroda neophodan kao potpora za definiranje i zauzimanje jasnih moralnih pregovaračkih pozicija i čvrstoće za pregovaračkim stolom

Halida sam prvi put uživo gledao na gradskom stadionu u Novom Pazaru davne 1986. Drug iz razreda me pozvao da odemo na zajednički koncert triju velikih zvijezda, koje su tada bile na vrhuncu slave – Sinana Sakića, Šemse Suljaković i Halida. Ne pamtim da je gradski stadion bio pun kao te večeri. Halid je nastupio posljednji i publika je već bila u delirijumu kada je u duetu sa Šemsom otpjevao dvije pjesme.

Znamo stihove Zabranjenog pušenja – Tamo negdje iza sedam gora/ Gdje vozi OOUR “Prigradski saobraćaj”/ U maloj kući se rodio Halid/ Na nebu je zvijezda zasjala…

Jednom smo iz Beograda krenuli za Sarajevo, pa smo preko Romanije stotinu puta ponovili istu pjesmu – onu Halidovu, „Romaniju“. U horu smo, Violeta, Sanja, Staša i ja, pjevali o hladnoj vodi, o usnama vrelim, želji da se kući vratimo ranije, svim onim ljubavnim jadima koje samo Halid zna da pretvori u melodiju koja peče i liječi u isti mah.

Postalo je uobičajeno govoriti o životu u „postzapadnom svijetu“. Komentatori obično koriste ovu frazu kako bi označili uspon nezapadnih sila - prije svega Kine, ali i Brazila, Indije, Indonezije, Turske i zemalja Zaljeva, među ostalima. Ali, uporedo s „usponom ostalih“, događa se nešto jednako duboko: nestanak samog „Zapada“ kao koherentne i smislene geopolitičke cjeline. Zapad, shvaćen kao jedinstvena politička, ekonomska i sigurnosna zajednica, već dugo je na ivici kolapsa. Drugi mandat Donalda Trumpa kao predsjednika SAD-a mogao bi zadati presudan udarac.

Nedavno je proslavljeni britanski historičar Ian Kershaw objavio knjigu Osobnost i moć, u kojoj je propitao odnos ličnosti, vladara, državnika, uopće osobe na poziciji moći s jedne i historijskog zbivanja s druge strane. Analizirao je Kershaw to pitanje na više primjera, od Lenjina i Staljina, Mussolinija, preko Hitlera, Josipa Broza Tita, do, recimo, Gorbačova i Helmuta Kohla.