Izbor novog reisul-uleme nije samo pitanje izbora čovjeka koji će stati na čelo Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. To je odluka koja će u godinama pred nama imati širi značaj – za muslimane u Bosni i Hercegovini, Bošnjake širom svijeta, ali i za način na koji će se glas naše zajednice čuti između Istoka i Zapada.

Hafiz Benjamin Idriz, ugledni imam džemata Penzberg u Njemačkoj i osnivač Minhenskog foruma za islam, dobitnik ugledne njemačke nagrade Thomas-Dehler za 2025. godinu, koji poznaje svu trojicu kandidata (prof. dr. Nedžad ef. Grabus, dr. hafiz Mensur ef. Malkić i dr. Salem ef. Deović), svoje viđenje temelji prije svega na ličnim susretima i iskustvima s jednim od njih – sarajevskim muftijom prof. dr. Nedžadom-ef. Grabusom.

VEZANI TEKST - Muftija Grabus: Islamska zajednica jamči red, sigurnost, djelotvornost i trajnost

Od međunarodnih konferencija u Dohi i Omanu do razgovora bez kamera i protokola, donosi sliku čovjeka za kojeg smatra da u vremenu velikih promjena može predstavljati snažan i dostojanstven glas Bosne i Islamske zajednice.

Njegov tekst prenosimo u cijelosti:

Piše: Hafiz Benjamin Idriz

Desetog oktobra 2026. godine bit će izabran novi reisul-ulema Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini. Vjerujem da će članovi izbornog tijela toj odgovornosti pristupiti svjesno, savjesno i dostojanstveno. Ja nisam dio tog tijela i ne odlučujem o izboru.

Ali, kao i mnogi muslimani u Bosni i Hercegovini i izvan nje, pratim ovaj proces s velikom pažnjom. Jer izbor reisul-uleme nije samo izbor čovjeka koji će obavljati jednu visoku funkciju. To je izbor osobe koja će u godinama pred nama nositi veliki emanet i predstavljati Islamsku zajednicu u vremenu koje neće biti ni jednostavno ni mirno.
Poznajem svu trojicu kandidata: mostarskog muftiju dr. Salem-ef. Dedovića, hafiza prof. dr. Mensur-ef. Malkića i sarajevskog muftiju prof. dr. Nedžada-ef. Grabusa.

O muftiji Dedoviću i hafizu Malkiću imam veliko poštovanje. Cijenim njihov rad, znanje i doprinos Islamskoj zajednici. Međutim, životni putevi nisu nas dovoljno često dovodili za isti sto, na ista putovanja i u iste situacije da bih mogao o njima pisati iz neposrednog iskustva.

Nisam imao priliku s njima često kahvenisati, dugo razgovarati, putovati, dijeliti različite životne i profesionalne situacije ili ih posmatrati u međunarodnom ambijentu. Zato o njima trebaju pisati oni koji su s njima dijelili više vremena i iskustava. Svaka moja riječ koja bi pretendirala da govori o njima iz neposrednog poznavanja bila bi neiskrena.

Nedžada Grabusa poznajem drugačije.

Ne tvrdim da ga poznajem potpuno. Čovjeka je, uostalom, teško potpuno upoznati. Ali sam tokom godina imao priliku biti s njim u različitim okolnostima: razgovarati, putovati, sjediti za istim stolom, učestvovati na međunarodnim konferencijama i posmatrati ga ne samo među svojima, nego i pred ljudima koji ga prvi put slušaju, upoznaju i procjenjuju.

Zato o njemu pišem samo onoliko koliko znam i onoliko koliko sam lično vidio.

ONO ŠTO SAM VIDIO IZBLIZA

Imao sam priliku učestvovati s muftijom Grabusom na nekoliko ozbiljnih međunarodnih konferencija, između ostalog u Kataru i Omanu.

Nije jednostavno stati pred međunarodni auditorij sastavljen od uglednih intelektualaca, profesora, vjerskih lidera, diplomata, ministara i visokih zvaničnika i govoriti o islamu, teologiji, Evropi, Bosni, miru, suživotu i izazovima savremenog svijeta.

U takvom ambijentu vrlo brzo postaje vidljivo koliko neko zaista zna, koliko je sposoban artikulirati vlastitu misao i koliko ima intelektualnog samopouzdanja da tu misao zastupa.

Kod Grabusa sam vidio znanje, širinu, držanje i sposobnost da složene teme izloži jasno, argumentirano i uvjerljivo. Pred međunarodnim auditorijem ne djeluje inferiorno. Ne pokušava nikoga impresionirati, ali se ni pred kim ne povlači. Govori autentično, sigurno i dostojanstveno.

Jedna slika iz Dohe ostala mi je posebno u sjećanju.

Nakon konferencije večerali smo za velikim okruglim stolom, okruženi uglednim ljudima s Istoka i Zapada, među kojima je bio i jedan ministar. Posmatrao sam Grabusa.

VEZANI TEKST - Muftija sarajevski Nedžad Grabus preuzeo predsjedavanje Međureligijskim vijećem u BiH

Okrene se prema sagovorniku s desne strane i razgovara na engleskom. Zatim se okrene prema sagovorniku s lijeve strane i nastavi na arapskom. Bez prevodioca, bez napora, bez grča. Prirodno prelazi iz jednog jezika u drugi, iz jednog kulturnog konteksta u drugi.

Možda nekome to izgleda kao sitnica. Meni nije.

Jezik nije samo sredstvo komunikacije. Jezik je ulaz u mentalitet, kulturu i povjerenje drugoga. Kada jedan bosanski alim može sjediti za istim stolom s uglednim ljudima Istoka i Zapada i sa svakim razgovarati njegovim jezikom, ravnopravno i bez kompleksa, tada shvatite šta zapravo znače obrazovanje, širina i međunarodno iskustvo.

Sjećam se i konferencije u Omanu. Grabus je govorio o Bosni. Govorio je odmjereno i dostojanstveno, ali sa stavom i vidljivim osjećajem odgovornosti prema zemlji i narodu o kojima govori. Nakon izlaganja prilazili su mu ugledni ljudi, željeli ga upoznati, razgovarati s njim i nastaviti diskusiju. Takve stvari teško je upisati u biografiju.
Uz znanje, iskustvo i sigurnost u javnom nastupu, Grabus je u neposrednom susretu pristupačan, komunikativan i skroman. Zna razgovarati, ali i slušati. Funkcija i titula kod njega ne stvaraju distancu prema ljudima – ostaje prirodan i jednostavan u ophođenju.

Diplome se mogu nabrojati. Funkcije se mogu navesti. Jezici se mogu upisati u CV. Ali tek kada čovjeka vidite za stolom, za govornicom, u razgovoru i među ljudima različitih kultura, shvatite jesu li znanje, jezici i međunarodno iskustvo samo stavke u biografiji ili su postali dio njegove ličnosti. Kod Grabusa sam imao priliku vidjeti ovo drugo.

ONO ŠTO NAS INTELEKTUALNO POVEZUJE

Postoji još nešto što Grabusa i mene, između ostalog, povezuje: imali smo istog mentora doktorskih disertacija – dr. Mustafu Cerića.
Čini mi se da smo i u teološkom promišljanju na sličnom tragu: refleksivnom, otvorenom i spremnom suočiti se s novim pitanjima. Vjernost tradiciji, po mom razumijevanju, ne znači samo ponavljati odgovore koji su nastali u okolnostima nekih ranijih stoljeća. Naprotiv, upravo iz vjernosti izvorima proizlazi odgovornost da ih ozbiljno promišljamo u vremenu u kojem živimo.

Tu vidim važnost oživljavanja principa idžtihada – odgovornog, kompetentnog i hrabrog promišljanja novih pitanja i izazova u svjetlu trajnih islamskih principa i vrijednosti.

U Grabusovom teološkom pristupu prepoznajem upravo tu intelektualnu otvorenost: biti ukorijenjen u tradiciji, a ne biti zarobljen prošlošću; razumjeti svoje vrijeme, a ne povinovati mu se; tražiti nove odgovore, a sačuvati principe. To je, po mom mišljenju, jedna od velikih zadaća savremene muslimanske teologije.

JEDNA PRIČA KOJU NI GRABUS NE ZNA

Ispričat ću i jedan doživljaj koji, koliko znam, ni Grabus nikada nije čuo, jer mu ga nikada nisam ispričao.

Jednom sam automobilom ulazio u Sloveniju bez vinjete. Namjeravao sam je kupiti na sljedećoj benzinskoj pumpi. Putem sam nazvao Grabusa da provjerim je li u Ljubljani, jer sam želio svratiti i vidjeti izgradnju Islamskog centra.

Dok sam razgovarao telefonom, zaustavio me slovenski policajac.

„Imate dva prekršaja“, rekao mi je. „Vozite bez vinjete i telefonirate tokom vožnje.“

Pokušao sam objasniti da sam vinjetu namjeravao kupiti na sljedećoj pumpi.

„Dobro“, kaže on, „a telefoniranje?“

Kažem mu: „Znate li s kim sam razgovarao? Sa muftijom Grabusom.“
Pogledao me i rekao otprilike: „Sa našim muftijom? On je zaista poseban čovjek. Izgradio nam je najljepši islamski centar. On je gigant.“

I tako se priča o mojim saobraćajnim prekršajima pretvorila u priču o Grabusu, Ljubljani i džamiji. Razgovor se toliko produžio da smo na kraju zajedno popili kahvu i pojeli kolač. Policajac mi je poželio sretan put, a ja sam nastavio dalje – bez kazne.

Ne navodim ovu anegdotu zbog kazne. Ostala mi je u sjećanju zbog nečeg sasvim drugog: zbog načina na koji je jedan slovenski policajac, nemusliman, spontano govorio o „svom muftiji“. Ugled se ne mjeri samo time šta o čovjeku govore njegovi prijatelji, saradnici i ljudi koji od njega nešto očekuju. Ponekad ga mnogo jasnije prepoznate u riječima čovjeka od kojeg nikakvu pohvalu niste očekivali.

POZIV U JEDNOM TEŠKOM TRENUTKU

Pamtim još jedan događaj koji mi mnogo govori o njemu. U jeku rata u Gazi, kada su međureligijski odnosi u Evropi postali izuzetno napeti i kada je svaki javni nastup muslimanskih predstavnika zahtijevao mnogo mudrosti, odgovornosti i odmjerenosti, nazvao me Grabus.
Pitao me kakva je situacija u Njemačkoj. Razgovarali smo o pritiscima, javnosti, međureligijskim odnosima i odgovornosti koju nosimo. Dao mi je nekoliko savjeta kako se ophoditi u takvim okolnostima. Ohrabrio me da sačuvamo otvorenost za razgovor i mostove koje smo godinama gradili, ali bez odricanja od vlastitih principa, vrijednosti i dostojanstva.

Takve razgovore pamtim.

Jer čovjeka ne upoznajete samo onda kada stoji za govornicom pred stotinama ljudi. Možda ga još bolje upoznajete po onome što vam kaže kada nema kamera, publike, protokola ni aplauza.

ČUO SAM I NAPADE NA NJEGA

Godinama se krećem u krugovima međureligijskog dijaloga u Njemačkoj i Evropi. U tim sam krugovima čuo i napade na račun Nedžada Grabusa, uključujući i od pojedinaca čiji odnos prema islamu i muslimanima nije bio nimalo dobronamjeran.

Zbog toga mi je posebno neuvjerljiva slika koju neki pokušavaju stvoriti o njemu kao o „nečijem čovjeku“, čovjeku nekakvih zapadnih centara ili nekome ko nema vlastiti stav.

Grabus kojeg sam ja upoznao nije ničiji čovjek. On je sin Bosne – uspravan, samosvjestan i duboko odan svojoj zemlji, svome narodu i dinu islamu. Njegova otvorenost prema svijetu nije znak slabosti niti odricanja od vlastitog identiteta. Naprotiv, upravo zato što zna ko je i odakle dolazi, može bez kompleksa razgovarati i s Istokom i sa Zapadom, ostajući vjeran Bosni i islamskim vrijednostima koje nosi. Otvoreno. Dostojanstveno. Bez kompleksa.

Tu vidim jednu njegovu važnu osobinu: ne mijenja identitet prema adresi na kojoj govori. U New Yorku ili Istanbulu, Londonu ili Dohi, Minhenu ili Mekki – pred muslimanima ili nemuslimanima, vjerskim autoritetima, političarima, diplomatama ili akademicima – može prilagoditi jezik i način komunikacije okolnostima, ali ne mora zbog toga trgovati temeljnim principima. To je razlika između dijaloga i podaništva.

Dijalog traži otvoren um, ali ne traži savijenu kičmu. Možeš poštovati drugoga, razgovarati s njim, sjediti za njegovim stolom i govoriti njegovim jezikom, a ipak ostati svoj.

IZBOR KOJI SE PRATI I IZVAN BOSNE

Prije nekoliko dana javila mi se novinarka Deutsche Welle-a (DW) s upitom za intervju o izboru novog reisul-uleme. Razgovarali smo i sada s interesovanjem očekujem njen tekst. Meni je već sama činjenica da se jedan međunarodni medij zanima za ovaj izbor znakovita.
Institucija reisul-uleme odavno nema značenje samo unutar administrativnih granica Bosne i Hercegovine.

Islamska zajednica djeluje i među Bošnjacima i muslimanima izvan Bosne, a njen glas i djelovanje prate se i u širem evropskom i međunarodnom kontekstu. To je ujedno i velika odgovornost. Jer što je institucija vidljivija, to je važnije ko je predstavlja, kojim jezikom govori, kakvu poruku šalje i s kakvim autoritetom nastupa.

VRIJEME TRAŽI SNAŽAN GLAS

Bosna, kao i svijet oko nas, ulazi u vrijeme velikog prijeloma – ili se u njemu već nalazi. Mijenjaju se geopolitički odnosi. Poredak na koji smo desetljećima bili navikli sve se više preispituje. Nastaju nova savezništva, otvaraju se novi sukobi, a pitanja identiteta, vjere i pripadnosti ponovo zauzimaju važno mjesto u evropskim i svjetskim raspravama.

Posebno u Evropi religija ponovo postaje velika tema. Nažalost, nerijetko kroz sigurnosne debate, rasprave o navodno negativnom utjecaju religije, strah od islama i propitivanje mjesta muslimana u evropskim društvima.

U takvom vremenu vođenje Islamske zajednice nije samo pitanje administrativnog upravljanja institucijom.

Potrebni su znanje i mudrost. Potrebno je poznavati vlastitu tradiciju, ali i razumjeti svijet. Potrebno je znati govoriti Sarajevu, ali i Briselu; Istoku, ali i Zapadu. Potrebno je razumjeti jezik uleme, ali i jezik akademskog, političkog i diplomatskog svijeta.

Bosni, Bošnjacima i Islamskoj zajednici potreban je glas koji ima znanje, samosvijest i stav. Glas koji neće biti glasan radi buke, nego snažan radi poruke. Glas koji zna kada treba razgovarati i graditi mostove, ali i kada treba mirno i jasno kazati: ovo su naši principi, ovo su naše vrijednosti i preko njih se ne prelazi.

Jer u vremenu velikih promjena nije dovoljno imati poruku. Potrebno je imati i autoritet da ta poruka bude saslušana. Potrebno je dostojanstveno predstavljati islam, Islamsku zajednicu, Bošnjake i našu evropsku muslimansku tradiciju tamo gdje se susreću Istok i Zapad, gdje se vode velike rasprave i gdje se oblikuju predstave o islamu i muslimanima.

Muftija Grabus kojeg ja poznajem jeste čovjek čvrst u principima, a otvoren prema svijetu.