Dana 7. aprila, dok se približavao rok ultimatuma američkog predsjednika Donalda Trumpa iranskoj vladi da otvori Hormuški moreuz ili se suoči s uništenjem „čitave jedne civilizacije“, jedan pakistanski general uputio je telefonski poziv koji je pomogao da se spriječi katastrofa. Feldmaršal Asim Munir – načelnik pakistanske vojske, najmoćnije institucije u zemlji – izvršio je pritisak i na Trumpa i na preostalo iransko rukovodstvo da zaustave rat. U roku od nekoliko sati Washington i Teheran objavili su prekid vatre.

Moja majka bila je pasionirani slušalac radija. Posebno je voljela kontakt emisije i gotovo redovno se javljala u direktno program komentirajući najrazličitije teme koje su predlagali urednici i voditelji.

Fotografija je obišla društvene mreže brže nego što je iko stigao da reaguje. Na sarajevskoj Paradi ponosa vijorila se zastava s ljiljanima – državnim simbolom Bosne i Hercegovine, simbolom koji za stotine hiljada ljudi nosi teret rata, krvi, gubitka i opstanka – ali obojena duginom paletom. Reakcije su bile burne, podjele duboke, a rasprava koja je uslijedila otkrila je nešto mnogo važnije od samog incidenta: otkrila je koliko malo razumijevanja postoji za ono što Bosna zaista jest i kroz šta je prošla.

Postoji jedan neispisani ugovor koji se nudi Bošnjacima u ovoj regiji. Možeš biti folklorni Bošnjak i tada si svugdje dobrodošao. Možeš nositi fes na kulturnoj manifestaciji. Možeš kuhati bosanski lonac na nekom festivalu raznolikosti. Možeš biti egzotičan, topao, gostoljubiv, duhovit. Možeš imati svoju džamiju, svog muftiju, svoju baklavu.

Bosanski pisac Derviš Sušić više puta u svojim knjigama opisuje obrvu, podignutu ili u pokretu, kao znak iskazivanja moći i samopouzdanja. „… svaki Kudelj ima po jednog Besimbega čija se obrva pita“ (Nevakat); „… pa mi obrvama naredi…“ (Pobune). U Parergonu navodi da bi u nekim kriznim trenucima jedna podignuta begovska obrva govorila više od galame i rasprave mnoštva

Izjava o osudi govora mržnje, islamofobije i lažnih narativa o Bošnjacima i Bosni i Hercegovini, koja je potpisana 18. maja, snažan je apel svijetu poslan iz Sarajeva za očuvanje temeljnih vrijednosti ljudskih prava, međusobnog poštovanja i suživota, te upozorava na sve prisutniji trend porasta islamofobije u savremenom društvu.

Sredinom ljeta 1991. jugoslavenska kriza internacionalizovana je. Međunarodna zajednica preuzela je ulogu medijatora, uglavnom zapadnoevropske zemlje. Rusija se nalazila u krizi raspada Sovjetskog saveza i nije imala značajnu ulogu. Sjedinjene Američke Države nisu bile previše zainteresovane i rješavanje jugoslavenske krize prepustile su zapadnoevropskim zemljama, odnosno Evropskoj zajednici.

Nakon paljevine službenog automobila gradonačelnika Mostara Marija Kordića bosanskohercegovačku javnost su preplavile osude tog vandalskog čina. Posebno su bile dramatične kvalifikacije s pozicija hrvatske politike u BiH i iz njihove centrale u Zagrebu.

Ako sam bilo šta naučio u svojoj novinarskoj karijeri onda je to da nikako ne treba vjerovati da se o nekoj temi „ne pregovara“, samo zato jer su to „negirale diplomate“ ili čuveni „predstavnici međunarodne zajednice“.