Piše: Dr. hfz. Senaid Zajimović

Postoje događaji koji nadilaze sudbinu pojedinaca kojima su se dogodili. Oni postaju ogledalo jednog društva i otkrivaju da li u njemu zaista postoje jednaki standardi ili se pravda mjeri nacionalnom pripadnošću. Zbog toga danas ne želim pisati samo o dvadeset i dva radnika JP „Komunalno“ u Mostaru. Njihov slučaj jeste važan, ali ono što on otvara mnogo je veće od jednog radnog spora. To je pitanje dostojanstva jednog naroda i pitanje da li u Bosni i Hercegovini zaista vrijede ista pravila za sve.

Dovoljno je napraviti jedan misaoni eksperiment. Zamislimo da se u Sarajevu dogodilo upravo ono što se danas tvrdi da se dogodilo u Mostaru. Zamislimo da su dvadeset i dva Hrvata ostala bez posla pod okolnostima koje bi upućivale na nacionalnu diskriminaciju. Da li bi to ostala lokalna vijest? Naravno da ne bi. Digao bi se cijeli hrvatski politički korpus u Bosni i Hercegovini. Reagirali bi Zagreb, Hrvatski sabor, evropski parlamentarci i međunarodne organizacije. Govorilo bi se o majorizaciji, ugroženosti i kršenju ljudskih prava. Tražile bi se hitne istrage, odgovornost i međunarodna zaštita.

I niko im to ne bi zamjerio. Naprotiv, svaki ozbiljan narod ima pravo i obavezu stati iza svojih ljudi kada smatra da im je učinjena nepravda.

Zato danas ne postavljam pitanje hrvatskim političarima. Oni rade ono za šta ih je njihov narod birao. Pitanje postavljam nama, Bošnjacima. Zašto je naš glas toliko tih? Zašto se gotovo uvijek povlačimo pred nepravdom? Zašto smo se navikli da šutnju predstavljamo kao mudrost, a pasivnost kao političku odgovornost?

Ako su navodi radnika, sindikata i dokumenti koji se pojavljuju u javnosti tačni, onda slučaj JP „Komunalno“ nije samo pitanje radnog prava. To je pitanje jednakosti građana pred zakonom. Ako nisu tačni, onda je dužnost institucija da to jasno pokažu. Ono što nije prihvatljivo jeste šutnja i odsustvo ozbiljne institucionalne reakcije.

Posebno zabrinjava činjenica da ovaj slučaj ne dolazi sam. On se nadovezuje na dugogodišnji osjećaj Bošnjaka Mostara da su u brojnim oblastima potisnuti na marginu. Pitanja vakufske imovine, odnos prema Islamskoj zajednici, urbanističke odluke, zapošljavanje u javnim ustanovama i preduzećima, sve to kod velikog broja ljudi stvara uvjerenje da se ne radi o izoliranim incidentima nego o obrascu. Možda će neko za svaki od tih slučajeva ponuditi posebno pravno objašnjenje, ali kada se isti osjećaj nepravde ponavlja godinama, onda odgovorno društvo više nema pravo da okreće glavu.

Još više od svega zabrinjava šutnja onih koji su upravo zbog ovakvih situacija birani da predstavljaju Bošnjake. Gdje su ministri, zastupnici, vijećnici i nosioci izvršne vlasti? Gdje su oni koji su u predizbornim kampanjama govorili da će biti glas svoga naroda? Njihov posao nije da izdaju povremena saopćenja niti da jedni druge optužuju za neuspjehe. Njihova je obaveza da štite dostojanstvo građana koji su im dali povjerenje.

Ali odgovornost ne završava na politici. Gdje su danas domaće i međunarodne organizacije za zaštitu ljudskih prava? Gdje su oni koji s pravom reagiraju na svaki oblik diskriminacije? Jesu li ljudska prava univerzalna ili zavise od toga ko je žrtva? Ako su univerzalna, onda se isti standard mora primijeniti i u Mostaru.

Ni akademska zajednica ne može ostati nijemi posmatrač. Šutnja univerziteta, intelektualaca i javnih autoriteta uvijek je bila najbolji saveznik nepravde. Društvo u kojem obrazovani ljudi šute kada se otvaraju ozbiljna pitanja jednakosti polako gubi moralni kompas.

I vjerske zajednice imaju svoju odgovornost. Mostarski muftija dr. Salem-ef. Dedović pokazaoje hrabrost i jasno stao uz ljude koji smatraju da su im povrijeđena prava. To nije bio politički čin nego moralni čin. Ali ovo više nije pitanje samo jednog muftijstva. Ovo je pitanje cijele Islamske zajednice. Kada jedan dio njenog naroda osjeća da mu se uskraćuje ravnopravnost, tada se očekuje da njen glas bude jedinstven, odmjeren i jasan. Ne zbog politike, nego zbog principa pravde, koja je jedno od temeljnih načela islama.

Ovaj tekst nije poziv na sukob niti na produbljivanje podjela. Naprotiv. On je poziv da Bosna i Hercegovina konačno postane država jednakih standarda. Ono što bi bilo neprihvatljivo u Sarajevu mora biti neprihvatljivo i u Mostaru. Ono što bi izazvalo burne reakcije kada su u pitanju Hrvati mora izazvati istu osjetljivost kada su u pitanju Bošnjaci. Samo tako možemo govoriti o istinskoj jednakosti i evropskim vrijednostima.

Na kraju, možda najveći problem nije ni u onima koji dosljedno zastupaju interese svog naroda. Oni rade ono što smatraju svojom obavezom. Mnogo je veći problem kada mi prestanemo zastupati vlastito dostojanstvo. Narod ne slabi zato što drugi brane svoje interese. Narod slabi onda kada izgubi osjećaj da mora stati iza svojih ljudi i iza principa pravde.

Zato pitanje s početka ostaje da odzvanja mnogo dalje od Mostara.

Da je ovo bilo u Sarajevu, šta bi se danas govorilo u Zagrebu, Bruxellesu i Strasbourgu?

A možda je još važnije pitanje šta ćemo jednog dana moći reći sami sebi ako danas odlučimo da šutimo.