Znamo stihove Zabranjenog pušenja – Tamo negdje iza sedam gora/ Gdje vozi OOUR “Prigradski saobraćaj”/ U maloj kući se rodio Halid/ Na nebu je zvijezda zasjala…

Jednom smo iz Beograda krenuli za Sarajevo, pa smo preko Romanije stotinu puta ponovili istu pjesmu – onu Halidovu, „Romaniju“. U horu smo, Violeta, Sanja, Staša i ja, pjevali o hladnoj vodi, o usnama vrelim, želji da se kući vratimo ranije, svim onim ljubavnim jadima koje samo Halid zna da pretvori u melodiju koja peče i liječi u isti mah.

Postalo je uobičajeno govoriti o životu u „postzapadnom svijetu“. Komentatori obično koriste ovu frazu kako bi označili uspon nezapadnih sila - prije svega Kine, ali i Brazila, Indije, Indonezije, Turske i zemalja Zaljeva, među ostalima. Ali, uporedo s „usponom ostalih“, događa se nešto jednako duboko: nestanak samog „Zapada“ kao koherentne i smislene geopolitičke cjeline. Zapad, shvaćen kao jedinstvena politička, ekonomska i sigurnosna zajednica, već dugo je na ivici kolapsa. Drugi mandat Donalda Trumpa kao predsjednika SAD-a mogao bi zadati presudan udarac.

Nedavno je proslavljeni britanski historičar Ian Kershaw objavio knjigu Osobnost i moć, u kojoj je propitao odnos ličnosti, vladara, državnika, uopće osobe na poziciji moći s jedne i historijskog zbivanja s druge strane. Analizirao je Kershaw to pitanje na više primjera, od Lenjina i Staljina, Mussolinija, preko Hitlera, Josipa Broza Tita, do, recimo, Gorbačova i Helmuta Kohla.

Na jednoj velikoj svečanosti, kojoj je prisustvovalo na hiljade ljudi iz različitih krajeva svijeta, 27. septembra 2025. godine otvorena je džamija Es-selam Islamskog kulturnog centra Bošnjaka u Granger, Iowa u Americi

Nacionalni identitet mi je važan, možda i najvažniji od svih drugih identiteta koje čovjek može imati. On nije samo formalna oznaka, već osjećaj pripadnosti, kontinuiteta i odgovornosti prema sopstvenom narodu. Nacionalna pripadnost za mene je nešto uzvišeno – ona me obavezuje da čuvam ono što sam naslijedio i podrazumijeva političku svijest da se identitet jednog naroda ne održava sam od sebe, već kroz zajedničku borbu za prava, ravnopravnost i priznanje.

Jedan od značajnijih datuma u savremenoj povijesti bošnjačkog naroda, koji je na više načina i temeljno determinirao pravce njegovog političkog, kulturnog i uopće društvenog života, jeste 28. septembar 1993. godine kojeg danas obilježavamo kao Dan Bošnjaka

Historija Bosne i Hercegovine malo je poznata, čak i samim Bosancima. Ova je pojava, nažalost, naročito izražena u bošnjačkoj zajednici. Zapravo, samopercepcija mnogih Bošnjaka – kao temelj njihovog identiteta i njihovog odnosa prema državi Bosni i Hercegovini – još uvijek je prečesto oblikovana izvana nametnutim obrascima.

Kada spriječimo ili zaustavimo genocid, odajemo počast žrtvama prošlih genocida i time čuvamo njihovu uspomenu. Jasno povlačimo granicu između razumnog ljudskog ponašanja i naše sposobnosti da drugima nanesemo nezamislivo nasilje. Time pomažemo osigurati da se patnje iz prošlosti ne ponove.

O ovome je riječ. Ovo je društvo toliko bolesno, petrificirano izvana, gangrenozno iznutra, u njegovom temelju je toliko laži i dvoličnosti, da je jedini način da budu stvorene minimalne šanse ozdravljenja to da sve naše priče, a naročito one u koje se ne smije dirnuti, ispričamo iznova, iz radikalno drugačije perspektive, sa radikalno drugačijom poentom.