Autor: Redakcijski stav

U specijalnom izdanju magazina „Dani“, pod naslovom „Sjećaš li se Sarajeva“, jednoj od značajnih tačaka naše kolektivne memorije, posebno u prvim godinama nakon agresije, Senad Pećanin je u aprilu 2002. godine gotovo proročanski zabilježio jednu važnu sličicu. Priča kaže kako je, jednom tokom opsade našeg glavnog grada, veliki bh. slikar Affan Ramić, jednom prilikom, nenadmašnom Marku Vešoviću rekao:

„Doći će vrijeme kada će rat stati, ja i ti ćemo ovako hodati, a ja ću tebi tek na uho smjeti šapnuti: ‘Sjećaš li se ono kada su nas četnici granatirali.’“

Ubij glasnika

Ako je suditi prema kampanji difamiranja „nepodobnih“ sarajevskih medija i autora, koja se ovih dana potiho, lukavo, gotovo „u rukavicama“ vodi u online svijetu, ali i u nekim zatvorenim „umjetničkim krugovima“ u Sarajevu, vrijeme koje je prorekao veliki Affan Ramić, a zabilježio Senad Pećanin – itekako je tu.

Umjesto da, poslije bezmalo mjesec dana, javnosti bude odgovoreno ko je odgovoran za provokaciju – skandal s izložbe u Ateljeu Ismet Mujezinović u Tuzli, kada je, i to povodom 8. marta (!), kao „naša žena“ predstavljena notorna Biljana Plavšić, osuđenica za ratne zločine pred Haškim tribunalom, članica najužeg zločinačkog vodstva na Palama s Radovanom Karadžićem, Momčilom Krajišnikom, Nikolom Koljevićem i, naravno, Ratkom Mladićem, autorica izjave o „genetski kvarnim muslimanima“… – na listi za odstrjel i pokušaj „gušenja“ u online prostoru našli su se mediji i pojedini autori!?

Oni koji su, zamisli drskosti, po službenoj dužnosti odlučili pitati odgovorne u Historijskom muzeju u Sarajevu šta ih je to, kao organizatore – estetski, muzeološki, „umjetnički“ ili bilo kakav smislen dojam – nagnalo da notornu Plavšićku uvrste među „naše žene“, i to povodom 8. marta, koji bi, valjda, trebao veličati istinske heroine, žene koje su ovaj tmurni svijet učinile makar malo podnošljivijim, možda ljepšim, smislenijim…

U vremenu kada mediji pod kontrolom Milorada Dodika, čija je politička majka upravo „profesorica Plavšić“, provode cijele kampanje jezika mržnje, fašizma, ksenofobije, islamofobije…, po modelu „ubij glasnika“, redakcije u Sarajevu se etiketiraju zbog tobožnje „manipulacije činjenicama“ i „lažnih vijesti“, te se osvetnički „odstreljuju“ pokušajima sistematskog gušenja njihovog prometa.

Dušanka, Dobrila, Kornelija, Suada...

Dok iz Historijskog muzeja javnost pokušavaju spinovati tvrdnjama da na izložbenim panoima „nema čak ni fotografije koja prikazuje Plavšić“ (valjda ne one na kojima dočekuje Željka Ražnatovića Arkana u „oslobođenoj“ Bijeljini), već, eto, „kratak tekst da je 1996. bila predsjednica Republike Srpske“, te da je spominjanje te „političke majke“ Milorada Dodika, zaboga, učinjeno „samo faktografski“, nije li razložno pitati kako to i zašto da među „našim ženama“ nema brojnih ličnosti koje bi, po svom herojstvu i općeljudskim vrijednostima, svakako tamo morale imati mjesto?

Recimo, ime dr. Dušanke Vujasić, heroine – doktorice iz Goražda? Zašto na listi „naših žena“ nema Dobrile Kalabe, neustrašive prevoditeljice koja je otkrila istinu o Ahmićima? Kome to inspiracija ne mogu biti dr. Silva Rizvanbegović, Kornelija Jurić, divna Splićanka Karmena Konda, veličanstvene Olga Sučić i Suada Dilberović, službeno prve žrtve opsade Sarajeva… Ali i tolike druge. Recimo, gospođa Meliha Varešanović i sve žene koje su preživjele opsadu Sarajeva, genocid u Srebrenici, užase razaranja Mostara i Hercegovine itd.

„Analizirali smo kako su žene u Bosni i Hercegovini, često u vrlo teškim političkim okolnostima, doprinosile unapređenju društva. Njihov angažman bio je vidljiv u obrazovanju, kulturi i borbi za pravdu. U specifičnim društvenim okolnostima uspijevale su izboriti prostor za pozitivne promjene i izgradnju boljeg društva“, kazala je kustosica Historijskog muzeja, te dodala:

„One su prve prelazile podjele, otvarale vrata svojih domova i pokretale inicijative koje su vodile borbi za pravdu i obnovu društva.“

Po kojem od navedenih kriterija se nisu uklapale žene u rasponu od Dušanke do Melihe i od Kornelije do Dobrile?!

Ili Historijskom muzeju trebaju drugačije „naše žene“, poput ove „kneginje s Varčara“ (D. Bursać), poznate i po izjavama o Foči: „Kakav bi to bio srpski grad s toliko džamija?!“

***

A mogli su, je li, mirne duše, umjesto „naše žene“, komotno staviti ime časnog Vlade Mrkića, koji je, po svjedočenju Seje Omeragića, Arkanu nakon pokolja u Bijeljini u lice rekao:

„Ovo što si uradio Muslimanima u Bijeljini, da znaš, istorija će ti suditi.“

A Arkan, zapanjen, bilježi čestiti Boro Kontić, nakon što povrati prisebnost, uzvraća nesuvislo: „Ko si, ti si neki… daj mi ličnu kartu.“ Kad je pročitao ime, Arkan, likujući, nagađa: „Pa ti si neki Hrvat?!“

Tada se u zvučnu scenu ubacuje unjkavi glas Biljane Plavšić: „Nažalost, Srbin je.“

***

Manipulacije časnim majkama Srebrenice

Da, posebno je podmuklo to što su iz Historijskog muzeja u jednom trenutku odlučili „spinovati“ svoj očiti profesionalni promašaj manipulirajući časnim Majkama Srebrenice, i to tvrdnjama da njima, navodno, Biljana Plavšić nije zasmetala. Nisu, vele, imale prigovora!?

Dovesti majke Srebrenice pred ime osobe koja je svojim „naučnim“ opservacijama dehumanizirala i pripremala njihovu djecu za klanje, a potom pratiti hoće li im to biti „sporno“, hoće li im pozliti ili ne, te to komunicirati kao alibi za pokušaj historijskog revizionizma – moralo bi biti zabilježeno kao cinizam i bezobrazluk prvog reda.

Zašto je teško reći: vidite, ovaj dio izložbe je promašaj, za taj dio se izvinjavamo javnosti i preuzimamo odgovornost, uz želju da nastavimo s novim idejama i projektima? Zašto je problem podnijeti račun onima koji vas plaćaju – građanima Bosne i Hercegovine?

Dragan Bursać i FGR

Posebno se u tom smislu čini problematičnim to što se sva ta istina, sasuta u oči „organizatorima“ (valjda uvjerenim u svoju „bezgrešnost“), nije svidjela do te mjere da je potaknula različite klijentelističke struje da „nauče pameti“ sve te nepodobne medije i autore koji još uvijek misle svojom glavom i gledaju činjenice svojim očima.

Posebno je, i ne slučajno, na udaru jedan „glasnik“ – Dragan Bursać, kolumnista portala Radiosarajevo.ba i drugih regionalnih medija, jedno od najznačajnijih novinarskih imena u Bosni i Hercegovini posljednjih decenija, vječna meta na svim listama (veliko)srpskog nacionalizma. A koji se, gle „bezobrazluka“, usudio misliti svojom glavom i postaviti neka logična pitanja. Kako bi ga „naučili pameti“, „fina gradska raja“ organizirala je dronove-samoubice koji „raketiraju“ Bursaćeve naloge na kojima objavljuje neke od rijetkih preostalih hrabrih novinarskih tekstova u ovoj zemlji i na Zapadnom Balkanu.

Otud i naslov: Biljana Plavšić – „naša žena“. Jer vrijeme o kojem je govorio Affan Ramić više nije pred vratima. Ono je unutra – i već nam šapuće šta smijemo pamtiti, a šta MORAMO zaboraviti.