“Umro je ratni zločinac Ratko Mladić. Njegovo ime odavno se veže za mrtve koje je ostavio iza sebe, za masovne grobnice, za kosti razasute po sekundarnim i tercijarnim grobnicama, za ubijenu djecu Sarajeva i genocid u Srebrenici. Sad će ga, znamo to, srpska mitomanija pokušati preseliti iz haške ćelije među legende, mučenike i heroje, ali jedna presuda putuje kroz vrijeme mnogo dalje od svakog nacionalnog mita: Nečovjek Ratko Mladić je umro i zauvijek ostao pravosnažno osuđeni ratni zločinac, osuđen za genocid. Teška ti crna zemlja, Ratko Mladiću!, piše Dragan Bursać, prenosi Hayat televizija.

Novinar i publicist Dragan Bursać podsjetio je na godišnjicu ubistva Murata Badića, muškarca iz Cazina koji je 7. maja 2001. godine teško povrijeđen tokom napada ekstremista u Banjoj Luci, na ceremoniji postavljanja kamena-temeljca za obnovu banjalučke Ferhadija džamija.

Postoji jedan neispisani ugovor koji se nudi Bošnjacima u ovoj regiji. Možeš biti folklorni Bošnjak i tada si svugdje dobrodošao. Možeš nositi fes na kulturnoj manifestaciji. Možeš kuhati bosanski lonac na nekom festivalu raznolikosti. Možeš biti egzotičan, topao, gostoljubiv, duhovit. Možeš imati svoju džamiju, svog muftiju, svoju baklavu.

U specijalnom izdanju magazina „Dani“, pod naslovom „Sjećaš li se Sarajeva“, jednoj od značajnih tačaka naše kolektivne memorije, posebno u prvim godinama nakon agresije, Senad Pećanin je u aprilu 2002. godine gotovo proročanski zabilježio jednu važnu sličicu. Priča kaže kako je, jednom tokom opsade našeg glavnog grada, veliki bh. slikar Affan Ramić, jednom prilikom, nenadmašnom Marku Vešoviću rekao:

Ovo je trenutak kada se reprezentacija vratila sebi. Kada su Edin Džeko i ekipa pokazali da ova generacija ima kičmu, noge i ono između nogu. Pokazali su Zmajevi da mogu primiti gol, pasti, pa ustati i pobijediti. Pokazali su da mogu izdržati pritisak velškog Cardiffa i, nakon 120 minuta, hladnokrvno riješiti penale.

Zato sramna studentska čestitka 9. januaru i neustavnom danu RS nije nikakva „poruka mira“, nego moralni i politički bankrot i sunovrat. To je trenutak u kojem su studenti u blokadi pokazali ono o čemu pišem već drugu godinu: da su suštinski na istoj, neočetničkoj liniji kao i Dodik, i Vučić, i Šešelj.

“I evo poruke narodu: Ako imate vile po Beču, ako letite privatnim avionima, ako imate helikoptere, fondacije, kumove milionere i plastičare hirurge, botokse, možda ste i vi Dodik. Ali ako ste odrpani, ako vam je dijete otišlo u Njemačku na građevinu ili čeka kamatara, ako jedva krpite kraj s krajem, ako vam je crkveni pop bliži partiji nego Hristu – onda znajte: oni vas ne brane. Oni vas lažu. I koriste. Niste vi Dodik, vi ste bijeda i sirotinja!”

Kome sada šaljemo tekst, kolumnu, urlik sredine, vapaj za istinom?

„Ugledao sam minaret do nebesa, mislim da je već jutros poravnat, trebao bi biti do jutros. I vjerujte mi gledao sam samo prema tornju našem crkvenom i vjerujte nosila me ta želja da dođem do te čaršije, tamo sam ja odrastao“, govorio je u julu 1995. godine optuženik za ratne zločine Milenko Živanović, komandant Drinskog korpusa Vojske Republike Srpske.