Hoće li Crna Gora biti Iran ili Vatikan?

Piše: Andrej Nikolaidis

Zaboravite Iran: kad Amfilohije završi ono što je počeo, u poređenju sa  Crnom Gorom i Vatikan će biti sekularna država.

Ili ipak: nemojte zaboraviti usporedbu Crne Gore  sa Iranom i godinom hiljadudevetstosedamdesetdevetom, koju sam izveo čim se Amfilohijev ovan za rušenje kapije Đukanovićeve vlasti, pod imenom „litije“, zakotrljao ulicama crnogorskih gradova, prenosi Al Jazeera Balkans.

Crnogorski mediji javljaju da je budući premijer, Zdravko Krivokapić, na početku svoje stelarne političke karijere, kao uzor naveo Mahmuda Ahmadinedžada. Njemačkim je, pak, medijima kao uzor svoga političkoga djelovanja naveo – Helmuta Kohla.

Politički protivnici Zdravka Krivokapića nazivaju – „Rukoljub“. To zato što je tokom predizborne kampanje poljubio ruku svakog sveštenika kojeg je sreo – a sreo ih je mnogo, jer je dobar dio predizbornih skupova održao u crkvama. Dva motiva ističu se kao dominantna na fotografijama budućeg premijera iz tog vremena: a) Krivokapić, pognut, cjeliva ruku popu i b) Krivokapić, nasmijan, okružen seoskim domaćinima, pije rakiju iz boce. Ono što su mnogi u obijesti i neznanju ismijavali, bilo je dio savršeno osmišljene i sprovedene predizborne kampanje koja je, ako je neko zaboravio, vođena u Crnoj Gori, a ne na Lower Manhattanu. Na tim fotografijama, naime, dalo se čitati: za razliku od Đukanovića, ovaj se čovjek neće otuđiti – ni od naroda, ni od crkve. Hoće li se, sada kada je vlast, otuđiti od rakije ne znam, ali moj stav je: ne bi smio, nipošto. Ja, naime, vjerujem kako je veliki srpski pisac Svetislav Basara bio u pravu kada je rekao kako „alkohol ne sme da trpi zbog posla“.

Uspostava teokratije u Crnoj Gori

U izbornoj noći Krivokapić je saopštio kako je Đukanovića porazio Sveti Vasilije. To je bio logičan završetak kampanje u kojoj su sveštenici SPC obilazili narod i prijetili da će onaj ko glasa za Mila na sebe navući prokletstvo Svetoga Vasilija i Svetoga Petra Cetinjskog.

Čim se razdanilo, Zdravko je zapucao na rukoljub kod Amfilohija, istinskog pobjednika crnogorskih izbora.

Pa je vladika Joanikije novim vlastima predložio da im crkva napiše novi zakon o vjerskim zajednicama, što je bila najava nove podjele vlasti u Crnoj Gori: skupština ih usvaja, a zakone piše crkva.

Pa su pregovori o formiranju nove vlade zapeli, a vladika Joanikije u crkvenim prostorijama organizovao sastanak Abazovića i drugih opozicionih lidera.

Pa je, kada pregovori o kompoziciji vlasti pod vođstvom Joanikija nisu uspjeli, sastanak o istoj temi organizovao Amfilohije, i to pod Ostrogom, kod Svetog Vasilija.

Već sutradan je konstituisana nova parlamentarna većina.

Nakon čega su sveštenici SPC-a ušli u zgradu opštine Budva i tamo kadili, pojali, osveštali, napokon i čestitali novim vlastima.

To je izazvalo izvjesno, ne osobito glasno i još manje uvjerljivo negodovanje takozvanih „građanista“. Mnogi od njih podržali su osmomjesečnu demonstraciju Amfilohijevog akcionog političkog pravoslavlja, tvrdeći kako samo zli, korumpirani jezici, poput mene, u tome vide najavu uspostave teokratije u Crnoj Gori.

Sada kada je posao teokratizacije obavljen, posve je svejedno, držim, da li će Krivokapić biti Amfilohijev Ahmadinedžad, ili će Amfilohije, glavom i bradom, i formalno biti proglašen za šefa države: hoće li, dakle, Crna Gora biti Iran ili Vatikan.

Niko nije savršen

U međuvremenu je objavljen snimak na kojem vidimo Krivokapića kako, u odabranom četničkom društvu, pod portretom Radovana Karadžića na zidu, proslavlja dolazak u Podgoricu Nikole Kavaje, teroriste svjetskog glasa. Kavaja, kojega Slobodna Bosna opisuje kao uzor Al-Qaede, navodeći da je Kavajina „namjera da avionom napadne zgradu CKSKJ u Beogradu bila inspiracija i uzor krvavog terorističkog napada na SAD 11. septembra 2001“, u SAD je zbog terorizma osuđen na 65. godina. Krivokapić se u odgovoru medijima odbio ograditi od Radovana Karadžića. Za Nikolu Kavaju imao je samo lijepe riječi. „Kakav je on terorista, ako je američki građanin“, pitao se budući premijer Crne Gore. Pa dodao: „Gospodin Kavaja je simbol otpora na ovim prostorima prema jednom diktatoru“.

Nakon toga, svaka priča je izlišna. Novi car je go, i prije nego je postao car. No Krivokapić, svejedno, nastavlja sa svojom ulogom pomirljivog, tolerantnog, centrističkog političara.

Iz premise da se neko lažno predstavlja i glumi da je neko/nešto što nije znaju nastati divne komedije. Recimo, The Birdcage Mikea Nicholsa, remake La Cage aux Folles Eduarda Molinara. U tom filmu, gej par koji drži drag klub po imenu „Kavez za ptice“, prisiljen je ugostiti ultrakonzervativnog političara i njegovu suprugu. Sin gej roditelja je, naime, vjeren za kći republikanskog senatora, pa je red da se roditelji upoznaju. Večera tokom koje se gej roditelji pretvaraju da su konzervativni heteroseksualni par, dok se, ispod njih, u „Kavezu za ptice“ odvija raskošna gej zabava, nepresušan je izvor komičnog.   

Ili daleko slavniji primjer: Some Like It Hot Billyja Wildera. Znate taj film, sa Marilyn Monroe, u kojem se, bježeći od gangstera, Tony Curtis i Jack Lemmon pretvaraju da su žene? Sjećate se genijalnog kraja tog filma? Kada milioner Osgood Fielding III zaprosi Daphne, koju glumi Jack Lemmon, ova/ovaj skine periku i kaže: „Ja sam muškarac“. Na što Osgood kaže: „Niko nije savršen“.

Doista, niko nije savršen, niti je Zdravko Krivokapić, kojega Ahmadinedžad podsjeća na Helmuta Kola, jedini komičar na sceni.

Između dva zla

Istu vrstu komedije igra i Milo Đukanović, koji je u razgovoru sa Senadom Hadžifejzovićem govorio nešto o odlasku u šumu. Jedini razlog zbog kojeg bi Milo ili bilo ko iz njegove vlasti otišao u šumu je da se pobrine da koncesiju za sječu te šume dobije „Vektra“.

Igra tu komediju i Dritan Abazović, koji liberalne i sekularne vrijednosti zelenih brani tako što mu pravoslavni mitropolit u manastiru sastavlja vladu.

Igra je i ambasada SAD-a u Podgorici, koja za premijera podržava čovjeka koji brani i hvali teroristu osuđenog upravo u Americi.

Igra tu komediju i Evropska unija, još od prvih dana Ristovih litija u Crnoj Gori. Retoričko pitanje: da je u bilo kojoj zemlji Evrope Islamska zajednica predvodila opoziciju, imami proklinjali legalno izabranu vlast, poslanici pod kontrolom imama sred parlamenta pozivali na Sveti rat, kao što je u ime hrišćanstva učinio Andrija Mandić, Islamska zajednica vlastima predložila da ona piše zakone a buduća vlast bila dogovorena u džamiji, pod pokroviteljstvom reisa, da li bi Evropska unija to smatrala neprimjerenim miješanjem religije u politiku? Ne bi li se, u tom slučaju, sa uglednih evropskih adresa čule riječi kao „islamizam“, „šerijat“ i „džihad“? Ostajući slijepa i gluva na ono što je SPC uradila u Crnoj Gori, EU je jasno stavila do znanja da ona pod odbranom sekularnih vrijednosti podrazumijava odbranu od jedne eligije.

Sa izbornom pobjedom Amfilohija Radovića u Crnoj Gori je okončana, kako sam čitao kod Vešovića, a on kod Lalića, „crnogorska komedija lišena humora“. Pod tim mislim na crnogorsku suverenističku komediju, koja je Rista dovela na vlast zato što su suverenisti, umjesto da stvore alternativu Đukanoviću, računali da će Milo dovijeka vladati, jer će crnogorski građani do kraja vremena glasati za „manje od dva zla“. Kao da nije jasno da ćeš, birajući između dva zla, uvijek izabrati zlo.

U istu zamku, izbora između dva zla, već su upali novi vladari. Pa oni već sada biraju između Mandića i Kneževića ili Perovića i Ivanovića. Pa će biti pozvani da biraju između Vučića i Amfilohija, ili Irineja/Joanikija i Amfilohija. Ta logika će na koncu zelene unioniste dovesti do varijacije izbora na kojem su već pali suverenisti: Amfilohije ili neki drugi ovozemaljski Darth Vader?

Šta god da izaberu, rezultat će biti isti. Hopa-cupa, mic po mic, izbor po izbor, i Crna Gora će postati Crna zvijezda.     

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar