Esad Duraković: Ka političkom samoubistvu

Esad Duraković: Ka političkom samoubistvu

Piše: Akademik Esad Duraković (NAP)

Prateći politički život u regiji a u BiH posebno, stalno zapažam jednu vrstu devijantnog ponašanja i rezonovanja većine političkih partija (stranaka), nekih u većoj mjeri a nekih u manjoj, ali je to u svakom slučaju uočljivo.

Takvo ponašanje i djelovanje u onome što se zove javnim prostorom je očigledno društveno i politički neproduktivno jer čak četvrt vijeka bh. društvo (ako uopće možemo govoriti o društvu danas u BiH) ne samo da ne napreduje niti stagnira nego klizi unatrag, stalno se izlažući prijetnji destrukcije u koju spadaju i mogući oružani konflikti.

No, u svemu tome posebno je zanimljiv jedan aspekt, jedan vid djelovanja političkih partija u nas – onaj koji doprinosi stalnoj devalvaciji ugleda samih političkih partija i njihovih vođa. Gledano sa nepartijske distance, šokantno je kakve greške one čine – greške kojima nanose najveću štetu sebi samima, i to ne samo kod intelektualaca, analitičara, nego i kod biračkoga tijela, ali – u tome je paradoks – i kod dijela vlastitoga članstva koje se osipa zbog tih grešaka i vrlo bučno napušta vlastitu partiju. Čini se da je najčudnije to kako savjetnici u kabinetima tih lidera ne uočavaju greške svojih partijskih lidera i organa i zašto im ne ukazuju na to. (U svojoj posljednjoj kolumni pisao sam o tome kako se lideri okružuju uglavnom onom vrstom savjetnika koji im samo komplimentiraju, a to je fatalna politička greška.)

Naime, poenta je u tome da organi političkih partija i njihove vođe ne umiju da očigledne krupne greške/poraze pretvore u pobjede. Bila bi to vještina, odnosno mudrost koja donosi veliki politički kapital a ne zahtijeva naročit (politički) napor, osim elementarnog poštenja prema vlastitoj partiji umjesto bezuvjetne odanosti interesima pojedinaca ili grupa u partiji. Navest ću jedan primjer koji se kao načelo stalno ponavlja u djelovanju političkih partija, a njegovi negativni učinci su srazmjerni veličini i značaju partije.

Kada neki pozicionirani član partije učini određenu krupnu grešku i kada se javnost uznemiri zbog toga – kao što su mito, korupcija, zloupotreba pozicije i sl. – partija uglavnom brani takvoga svoga člana pred javnošću (čitaj: pred biračima), najčešće ga ne skida s pozicije a kamo li da ga isključi iz partije.

To je izraz uzajamne solidarnosti koja je iracionalna, odnosno politički je vrlo štetna za partiju prije svega, ali i za prekršioca. Odbranaškim postavljanjem prema prijestupniku, partija javno i partijski institucionalizirano demonstrira vlastitu neetičnost i spremnost da i u buduće pristaje upravo na ono na šta njeni birači ne pristaju i što treba da glasački sankcioniraju. Za javnost je to šok. 

Umjesto toga, partijski organi bi trebalo da taj prijestup svoga pozicionera pretvore u pobjedu na sljedeći način. Treba da istupe javno i vrlo strogo osuđujući prijestup, isključujući toga svoga člana iz partijskih organa, pa i iz partije, s dominantnim i politički vrlo produktivnim obrazloženjem: „Mi smo partija koja ne trpi nikakvu vrstu kriminala ili zloupotreba u svojim redovima jer imamo takvu obavezu prema biračima, prema građanima... U skladu s tim, dotičnog razrješavamo svih pozicija u partiji a razmotrit ćemo njegovo isključenje...“ Itd.

Na taj način partija politički kapitalizira grešku svoga člana, poraz pretvara u pobjedu, jer je to najbolji način samopreporučivanja biračima – oni tako stječu povjerenje u partiju koja im, očiglednom i efektnom akcijom, dokazuje da mogu vjerovati njenim principima i čestitosti. Također i konsekventno, na taj način se osigurava prosperitet partiji. Istovremeno, prijestupnik bi morao – polazeći od interesa birača i svoje stranke – i sam dati podršku takvoj akciji svoje političke stranke time što bi priznao grešku i javno odstupio. To je ispravan politički rezon i akcija, obostrano pretvaranje greške u pozitivan politički kapital partije. No, partije najčešće postupaju suprotno tome. Njihovi organi brane prijestupnika pred očima javnosti koja se zbog toga osjeća prevarenom, iznevjerenom u najvažnijim principima.

Time i partijski organi i prijestupnik istovremeno demonstriraju – u etičkoj bahatosti i političkom neznanju – kako im je važniji interes pojedinca nego prosperitetna budućnost partije i „saveznički“ odnos s biračima; njima su – to je očigledno u takvim situacijama – najvažnije personalne relacije, personalni ili eventualno grupno-partijski interesi, ali je to suštinski dramatično protiv interesa partije, jer se tako, iz slučaja u slučaj, politički devastiraju, tačnije – to je sve korak po korak ka političkom samoubistvu. Rezolutan, javno demonstriran čvrst stav prema prijestupu imao bi potpuno suprotne efekte. Stoga je neshvatljivo kako lideri i njihovi savjetnici ne uočavaju tako jednostavnu a za partiju sudbinski važnu logiku.

(Prije nekoliko godina, bio sam u prilici da nekim visokim funkcionerima u nekim važnim partijama sugeriram da moraju, radi vlastite budućnosti, izvesti značajne reforme unutar partije; da „zdravlje“ partije dolazi iznutra, ali sam dobivao dvije vrste odgovora: To nije moguće izvesti, ili: Nema potrebe za tim!)

No, stvari mogu biti i gore od toga a što se ne događa u samo jednoj partiji (u ovoj kratkoj analizi inače ne mislim na bilo koju određenu partiju, već govorim o principu, o mehanizmu koji djeluje u mnogim partijama i u brojnim prilikama). Naime, odbijajući da sankcionira svoga prijestupnika, partijski organi to znaju „argumentirati“ izjavama tipa: „Njega je narod izabrao“.

Drugim riječima, mi ga nećemo sankcionirati jer bismo time „udarili na volju naroda“. Ovaj rezon je zastrašujuće politički kontraproduktivan jer stvari stoje upravo obrnuto: time se na grub način opstruira volja naroda/birača, kojima se na ovim poručuje da su naprosto glupi... Jer, narod je dotičnoga izabrao u vrijeme kada nije bio prijestupnik i dao mu je POVJERENJE upravo zato što je vjerovao u njegovu čestitost a nakon prijestupa i njegova sankcioniranja narod bi pojačao svoje povjerenje u dotičnu partiju.

Ovako se narod proglašava glupim, i to je još jedan značajan korak ka političkom samoubistvu.

Sve u svemu, ovdje, u nas, preteško je naći zdrav politički rezon, čak elementarnu političku mudrost sadržanu u tome da se od grešaka (uvijek i svuda ih je bilo) pravi valjan politički kapital. To je u nas tako zbog toga što što su partije zbir individualnih i grupnih interesa, beskrajne samoživosti, eksploatiranje naroda a ne rad za njegov progres. U samoj biti stvari i surovoj političkoj realnosti, one nemaju državotvornu svijest ni karakter, i toliko su opsjednute kratkoročnim uskim interesima da ne uviđaju ni toliko kako nepovratno srljaju u vlastitu propast. 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar