KARDINAL SMJEŠKO | Kardinal Puljić: Putovi i bespuća

  • Kordić i kardinal Puljić u Busovači: Održali sastanak u župnom uredu(Foto: Dnevni list)

Piše: Drago Bojić

Prošlog tjedna, 8. rujna, kardinal Puljić je navršio 75 godina života i tom prilikom je najavio da će prema crkvenim propisima papi Franji ponuditi ostavku na svoju službu. Ove godine kardinal slavi i dva jubileja: 50 godina svećeništva i 30 godina nadbiskupstva. Katolički tjednik, list u vlasništvu Vrhbosanske nadbiskupije objavio je tim povodom intervju s prvim čovjekom crkve u BiH. Donesena su i mišljenja nekih ljudi iz Katoličke crkve, pažljivo odabranih, kako se među njima ne bi našao nitko tko bi o kardinalu progovorio i kritički. Svi oni bez izuzetka, kao što je čest slučaj kad je riječ o crkvenim i vjerskim poglavarima, o kardinalu Puljiću govore u hvalospjevima, gotovo na hagiografski način, prenosi Tacno.net.

O nadbiskupu Puljiću su proteklih dana pisali i drugi mediji, ponajviše senzacionalistički hrvatsko-katolički bilten mostarski Večernji list koji mu je prošle subote (12. 9.) posvetio i poseban prilog. Večernji list o kardinalu piše panegirički, ali nije baš sve tako bilo u tridesetogodišnjoj crkvenoj vladavini kardinala Puljića.

Svećenik banjolučke biskupije Vinko Puljić imenovan je vrhbosanskim nadbiskupom 1990. godine u vrijeme posttitoističke Jugoslavije. Bilo je to turbulentno vrijeme kad se posvuda u raspadajućoj bivšoj državi osnivaju nacionalne stranke, raspiruje nacionalističko ludilo i kad postaje očito da se višenacionalna jugoslavenska zajednica neće moći održati. Godinu poslije već je počeo rat u Sloveniji i Hrvatskoj, a početkom 1992. godine započela je i krvava agresija na Bosnu i Hercegovinu i trogodišnja opsada i razaranje glavnog grada, Sarajeva. Tek postavljeni nadbiskup Puljić (kardinalom će biti imenovan 1994. godine) našao se u teškom položaju jer se velikosrpska agresija najviše iživljavala upravo na prostoru njegove biskupije. Nadbiskup Puljić, kao i gotovo svi drugi katolički biskupi i redovnički poglavari, podržao je početkom devedesetih Tuđmana i HDZ i tako im izručio bosanske Hrvate kojima je Tuđman u ratu beskrupulozno politički trgovao.

U ratnim godinama kardinal Puljić je često pisao pisma i poslanice, slao priopćenja, davao izjave u kojima je pozivao da se obustavi nasilje i da se ponovno uspostavi međusobno povjerenje među narodima u BiH. U početku agresije na Bosnu i Hercegovinu slao je svoje apele za prestanak rata na mnoge domaće i međunarodne adrese, u više navrata i ondašnjem papi Ivanu Pavlu II., žaleći mu se, primjerice u pismu od 6. veljače 1993. godine, na teško ratno stanje u Sarajevu i općenito u Bosni i Hercegovini, napominjući pritom „da su političke vođe uskih pogleda i interesa i da to što oni žele nije uvijek interes svega naroda“. Pisao je i ondašnjem poglavaru Srpske pravoslavne crkve, patrijarhu Pavlu, i molio ga da svojim autoritetom utječe na političke vođe srpskog naroda kako bi se zaustavio rat. U vrijeme hrvatsko-bošnjačkih sukoba u više navrata je upućivao pozive Armiji Bosne i Hercegovine i Hrvatskom vijeću obrane da obustave međusobne sukobe, primjerice 16. travnja 1993. godine, kad su se dogodila dva teška zločina, nad Bošnjacima u Ahmićima i nad Hrvatima u Trusini.

Iznosio je kardinal u to vrijeme povremeno i svoje političke stavove, uglavnom načelno, izbjegavajući da javno imenuje političke aktere (Tuđmana, Bobana i druge) koji su snosili odgovornost za bosanske katolike i Hrvate. U intervjuu protuđmanovskom i antibosanskom zagrebačkom tjedniku Glas Koncila u prosincu 1992. godine kardinal Puljić je ovako govorio o političkom stanju među bosansko-hercegovačkim Hrvatima: „Kod Hrvata postoje također dva različita pristupa. Problem je zapravo stranka (HDZ BiH, op.a.) koja je dobila povjerenje i koja je zapustila istinsko izgrađivanje jednog rješenja. Hercegovačka struja želi stvoriti određeni geografski prostor na kojemu će biti Hrvati kako ne bi bili progutani od drugih, jer su siti majorizacije. Druga je struja među onim Hrvatima čiji životni prostori nisu obuhvaćeni tom hrvatskom zajednicom i koji smatraju da problem može biti pravedno riješen bez njihova preseljavanja i ostavljanja svojih domova.“

Ratnih godina je kardinal Puljić blisko surađivao i s ondašnjim provincijalom bosanskih franjevaca fra Petrom Anđelovićem (1937.-2009.), često su i zajedno nastupali, obilazili ratna stratišta i porušene župe i samostane i nastojali da se istina o ratu sazna u Europi i svijetu.

Ovdje se mora spomenuti i fra Ljubu Lucića (1931.-1995.), profesora na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, ramskog franjevca koji je cijeli rat proveo u Sarajevu, sve pomno pratio i bilježio i ostavio najvjerodostojniji dnevnik opsade (Između neba i granata I. i II. – Sarajevski dnevnik 1992.-1995.). Fra Ljubo Lucić je s kardinalom, njegovim tajnikom i odanim suradnikom, Ivom Tomaševićem te s provincijalom često nastupao, savjetovao ih, od čega su veliku korist imali obojica ordinarija, ali i ondašnja sarajevska društvena, kulturna i politička javnost. Neka bude spomenuto i to da je u ratnim godinama vrlo često i uglavnom samostalno istupao i banjolučki biskup Komarica, braneći prava katolika i muslimana na području svoje biskupije, dok se mostarski biskup Ratko Perić rijetko javljao, u pravilu načelno (o tome svjedoče dokumenti iz tog vremena), a  šutio je i nijemo promatrao kako herceg-bosanske vlasti na području njegove biskupije progone, zatvaraju u logore i ubijaju pripadnike drugih vjera i naroda, ponajviše muslimane i Bošnjake i kako herceg-bosanska vlast osniva čitava nova naselja, poput Šuškova i Bobanova, i naseljava hercegovački kamenjar katolicima Vrhbosanske nadbiskupije.

Za razliku od biskupa Perića koji je uglavnom oportunistički šutio, nadbiskup Puljić i fra Petar Anđelović su često istupali u javnosti, pa su tako u siječnju 1993. godine (27. 1. 1993.) s katoličkim svećenicima sarajevske i banjolučke biskupije potpisali Deklaraciju u kojoj se protive bilo kojem rješenju koje bi za posljedicu imalo etničko čišćenje i premještanje stanovništva s njegovih vjekovnih ognjišta. Iste te godine, 9. srpnja, nadbiskup Puljić je u intervjuu zagrebačkom tjedniku Danas, govoreći o različitim stavovima dijela Crkve u BiH i ondašnje službene hrvatske politike, izgovorio i ove riječi:

„Zahvaljujući sadašnjoj politici, nestajanje nas katolika-Hrvata na ovim prostorima drastično je ubrzano. Ovdje nije u pitanju neka normalna politika, nego je riječ o zločinu protiv jednog od temeljnih ljudskih prava: da se živi i opstane na svojim ognjištima. Tko god pokreće narod s ognjišta, zločinac je.“ I ovdje su, kao i u drugim dopisima, izostavljena konkretna imena „zločinaca koji pokreću narod s ognjišta“, a među njima je i vodstvo ondašnje hrvatske politike.

Kardinal je u ratu povremeno govorio o odgovornosti hrvatske politike za stradanja bosanskih Hrvata, ali uvijeno i nedovoljno odlučno, da bi nakon rata o tome uglavnom šutio kako ne bi ozlovoljio Tuđmana i njegove brojne simpatizere. Tako se u siječnju 1994. godine u intervjuu za hrvatski list Stećak (Sarajevo) kardinal Puljić osvrnuo i na odgovornost ondašnjih političkih predstavnika Hrvata u BiH i Hrvatskoj:

„Sigurno je da hrvatski politički predstavnici u BiH i Hrvatskoj snose svoju odgovornost. Nažalost, od njih nismo mogli čuti energičan glas u zaštitu Hrvata katolika na onim prostorima koji nisu obuhvaćeni političkim vizijama. Na tim prostorima živjela je većina Hrvata BiH, ali su, nažalost, bili politički otpisani. Kad smo to pokušali spriječiti i braniti se, proglašavani smo izdajicama.“ I u ovom slučaju kardinal ne imenuje aktere „politike koja je otpisala bosanske Hrvate i katolike“, a tu politiku su podržavali i neki crkveni ljudi, primjerice neki hercegovački franjevci.

Već ubrzo po svršetku rata, kardinal je počeo odstupati od svojih prijašnjih stavova. Za ilustraciju kardinalovih loših poteza spomenut ćemo ovdje njegov odlazak na Hrvatski narodni sabor u Novi Travnik 28. listopada 2000. godine koji je organizirao HDZ pod vodstvom Ante Jelavića, nekadašnjeg poručnika u jugoslavenskoj vojsci, kasnije generala Hrvatskog vijeća obrane (HVO) koji se već dvadeset godina skriva u Hrvatskoj bježeći od bosansko-hercegovačkih pravosudnih institucija. Na tom skupu u Novom Travniku bio je i ondašnji provincijal bosanskih franjevaca fra Mijo Džolan. Odlazak dvojice visokih predstavnika bosanskih katolika na noge HDZ-a više je nego simbolično označio kraj institucionalnog otpora lošoj hrvatskoj politici i početak tješnje suradnje hijerarhijskog dijela Katoličke crkve u BiH s HDZ-om i istodobno postupno ušutkavanje kritičara te politike unutar Crkve.

Nekoliko godina poslije, bilo je to 2005. godine, predsjednik HDZ-a BiH Dragan Čović je na misnom slavlju na Veliku Gospu u Komušini kod Teslića kardinalu Puljiću uručio biskupski (pastirski, pastoralni) štap, tobože „u ime hrvatskog puka“: kardinalu štap, Čoviću hrvatski puk Bosne i Hercegovine. Nakon tog skandaloznog poteza i kardinal i mnogi njegovi svećenici (i dijecezanski i franjevački) razvlačili su Čovića i njegove pobočnice i pobočnike po crkvama, župnim uredima i samostanima i tako jačali njegovu poziciju u hrvatskom narodu.

Bilo je i tada otpora među svećenicima, prije svega među bosanskim franjevcima, ali njihov se broj iz godine u godinu smanjivao, da bi taj otpor danas gotovo posve iščeznuo, zahvaljujući i kardinalu koji takvu kritiku nije trpio i na različite je načine u Crkvi gušio, kao što je, direktno i indirektno, pokušavao ušutkati kritičke glasove ondašnjeg Svjetla riječi, da bi mu tu želju sami bosanski franjevci ispunili kad su 2013. godine uz asistenciju hercegovačkih „dušobrižnika“ za bosanske Hrvate taj ugledni i kritički mjesečnik prilagodili klerikalnim i nacionalnim sentimentima i tako udobrovoljili i kardinala kojemu je Svjetlo riječi konstantno bilo trn u oku i zbog kojeg, govorio je kardinal, često nije mogao spavati. Na taj način je 2013. godine ostvareno žuđeno „crkveno jedinstvo“, a Katolička crkva u BiH je potonula u političko jednoumlje. Kardinal je i sam dopuštao i dopušta da se svećenike koji kritički govore i pišu o politici HDZ-a u Crkvi difamira kao „plaćenike“ i „izdajice“, a one koji su stvarno stranački opredijeljeni i angažirani, koji direktno podržavaju politiku HDZ-a, smatra se pravovjernim i crkvenim i svećenicima koji su tobože za narod i uz narod.

...

Zaključno, kardinal Puljić je za vrijeme svoga nadbiskupstva imao i dobrih i loših poteza. Podržao je nezavisnost Bosne i Hercegovine i zauzimao se za njezinu cjelovitost, u ratu se zalagao za mir i ostao cijelo vrijeme u Sarajevu. Veliki dio tog kapitala je upropastio nakon rata i kako su godine odmicale sve je više podržavao politiku HDZ-a, da bi joj se vremenom posve priklonio. Za razliku od kardinala koji se rado i često smiješi, bosanski katolici nemaju previše razloga za osmijeh zahvaljujući i neprimjerenom i nerazboritom vodstvu Katoličke crkve na čijem je čelu trideset godina bio upravo kardinal Smješko.

Kompletan tekst možete pročitati OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar