Kulturolog, pravnik i publicist Srđan Šušnica, zaposlen na radnom mjestu revizora učinka u Glavnoj službi za reviziju javnog sektora bh. entiteta Republika Srpska, dobio je otkaz. Među razlozima otkaza navodi se i da je Šušnica javno govorio da je bh. entitet Republika Srpska 'genocidna tvorevina'.

Ovog mjeseca, tačnije 13. marta, navršit će se tačno deset godina od kako je Valentin Inzko postao visoki predstavnik u Bosni i Hercegovini.

Nerijetko se i s razlogom ljudima u BiH čini kako oni što upućuju razne poruke s govornica imaju jako malo doticaja sa stvarnošću. Njihovi životi, borbe sa življenjem i preživljavanjem, kojih, očito, nemaju, govore tomu u prilog. Tako brojne izjave zvuče kao otkrivanje tople vode i padanje s nekog nevidljivog Marsa na zemlju natopljenu teškim, vidljivim blatom.

Jer da nije bilo jednog naroda i Armije BiH Bosna i Hercegovina bi prestala postojati još 1992

Jeste li čuli za Uzeira Bulutovića, Mušana Husovića i Fatimu Sarač? Najvjerovatnije niste. Riječ je o starijim ljudima. Dobrim ljudima. Poljoprivrednicima iz sela Kukurovići. Imali su mnogo toga lijepog da kažu o sebi, svom životu, životu svog sela. Ali te priče nikada nećemo čuti.

Ratni zločinac Ratko Mladić hoće da posjeti grob kćerke Ane, koja se ubila. Traži to od suda zemaljskog. Suda haaškog. Možda bi i bilo civilizacijski pustiti ga da to učini jer ne mjeri se ljudskost odmazdom nad zlom. Možda bi to i bilo ljudski, jer čovjek je čovjek i čovjek ljudskim aršinima mjeri čak i zjenicu oka zločinačkog.

U naslovu svoje zadnje kolumne u Večernjem listu Nino Raspudić se pita zašto je glup...

Nakon dramatične i maratonske sjednice, SDP je odlučio da odlazi u opoziciju. Dramatika i trajanje sjednice primjereni su ozbiljnosti situacije na nivou Federacije i države BiH, ali se odluka koja je donesena ne čini primjerenom ozbiljnosti situacije u kojoj se zemlja nalazi jer takva odluka snažno produbljuje krizu u državi, ali istovremeno se produbljuje kriza i u samoj SDP.

Zamislite situaciju da se oko vas ljudi na pijaci samoraznose ručnim granatama, tek tako iz hira. Njih 68 se samoubija, a ostatak je teško ranjen. Svako ko se 5. februara 1994. zatekao na Markalama, a ostao živ može da posvjedoči kako se upravo to desilo na sarajevskoj pijaci. Nevini ljudi, izmučeni glađu, žeđu, četničkim granatama, izmoždeni inertnošću međunarodne zajednice, odjednom su odlučili da se samoubiju. Izvadio ko šta ima iz džepova i raznio se. A onda je sve to prikazano kao četničko granatiranje.

Kada najviša sudska instanca donese presudu da je izvršen zločin a vi negirate tu presudu i formirate vlastitu „komisiju“ zato da hi utvrdila „istinu“ koja odgovara vama (jer ne priznajete već izrečenu presudu), šta vi time izražavate?