“Jesi li zalio ruže?”

“Jesi li zalio ruže?”

Autor: Ahmet Altan

 raznim razdobljima života čovjeku postavljaju različita pitanja. Kao na primjer “šta bi volio biti kada odrasteš?” obično glase prva pitanja, onda slijede “kako ide škola,” “imaš li curu,” “šta ćeš upisati,” “gdje se planiraš zaposliti,” “kada ćeš se ženiti”, “kako su djeca,” i tako dalje. Ovim starim kao što sam ja postavljaju pitanja kao “jesi li zalio ruže,” “kada će unuci navratiti,” “reče li komšiji da utiša onaj televizor,” “jesi li uzeo terapiju,”.

Mojim vršnjacima opet i ne postavljaju pitanja koja meni postavljaju kao “je li ti krivo što si u zatvoru ni kriv ni dužan?”. Na ovakvo pitanje odgovaram riječima koje posuđujem od Sokrata: “Je li bi to bolje bilo da sam kriv, a u zatvoru?” Ovakav odgovor naravno da je posljedica polazišta koje prihvata da se kazna izbjeći ne može.

U nekim vremenima u nekim zemljama kažnjavati pisce, mislioce, filozofe, bacati ih u tamnice i ubijati može postati skoro pa normalno stanje stvari. Upravo ja u takvom vremenu u takvoj jednoj zemlji se bavim pisanjem. Kao i stotine i hiljade drugih koji pišu, razmišljaju i ja sam u zatvoru. I činjenica da sam “nepravedno” u zatvoru ne čini me nesretnim, čak šta više to me čini jačim.

Čini me da one koji su me zatvorili ovako mogu ponižavati i da mogu i ne obraćati previše pažnje na ono što mi se dešava. Prenosi se da je Sokrat dok je sebi pripremao smrtonosni otrov pokušavao svirati novu kompoziciju na svom liru. “Čemu je svrha naučiti svirati novu melodiju” upitaše ga. “Svrha je ta da ću je prije svoje smrti naučiti,” odgovorio im je.

Polazim od pretpostavke da je moguće ovako stameno stajati spram smrti samo uz svijest da je onima koji su ga ubili bilo jasno da je ubijen nepravedno i da je bio bespomoćan. Svijest da su oni koji vas mogu baciti u tamnicu ili vas ubiti zapravo dovoljno jadni i slabašni da se svojim idejama i argumentima ne mogu odurprijeti vašim, je upravo ta kontradiktornost koja “žrtvi” daje nevjerovatnu snagu za otporom i nadmoć.

I upravo zato u momentima kada se spremate za smrt vi imate snage svirati lir. U društvima gdje vlada strah od vladara ti vladari i ta vlast poseže za sirovom silom koja je nesrazmjerno velika spram jadne intelektualne moći te vlasti i vladara. Što je ta snaga i sila jača, to je ta vlast intelektualno slabija.

Čitao sam jednom tako sjećanja jednog momka koji se bavio body buildingom. Težnja da razvije svoje mišiće i sagori masne naslage na svom tijelu baveći se redovno vježbama vremenom je prerasla u strast i ovisnost. Izgradio je divno tijelo i na njemu nije ostalo ni grama masnih tkiva. Čak je nestalo i masnih naslaga na tabanima koje čovjeku služe da stabilizira svoj korak. Momak je imao jako i divno mišićavo tijelo, ali kada bi ga neko samo malo gurnuo on bi izgubio ravnotežu. Srušio bi se na pod.

Mišljenja sam da svaka vlast koja želi ostvariti kontrolu nad cijelim društvom, ušutkivati bilo kavav glas protivljenja, gaziti slobodu misli i koristiti pravosuđe kao batinu za neposlušne, da je nalik onom “mišićavom” momku koji gradi jako tijelo, a zapravo slabi svoje osnove. I tako na kraju kada sami sebe ubijede da su najjači, u trenutku kada im se čini da im premca nema tada su zapravo najslabiji i samo jedan pokret se može pretvoriti u pad.

Saznanje o svemu ovome kod čovjeka jača moć otpora. Počinjem razmišljati kako nemam mišiće da bih ikoga mogao prepasti, ali da imam jaka stopala te da me niko ne može oboriti.

Nedavno sam navršio sedamdesetu. Mojim prijateljima je žao što posljednja četiri rođendana obilježavam u zatvoru. Poručio sam im da se zbog toga ne žaloste. Rekao sam im: “Sedamdeset mi je godina, u zatvoru sam završio svoj novi roman. Ovakvih dinamičnih sedamdeset godina zabavnije je od zaljevanja ruža.” I zaista tako mislim. Kada vidim intelektualni jad i bijedu onih što me baciše u zindane, činjenica da nisam na slobodi me ne žalosti.

Starost počinje onog momenta kada čovjeku nestane ambicija. Kada sve stane. Ako ovako nastavim može mi se desiti da umrem, a da ne ostarim. Moj život je pun ambicija i kretanja. Pišući sam stvaram svoje ambicije i očekivanja od života. Oni koji su me zatvorili upravo oni me stavljaju u pogon. Žaliti se na život od ovakvih sedamdeset godina ne bi bilo fer.

Još da znam svirati lir, eh to bi tek zabava bila. 

Sa turskog preveo Orhan Hadžagić
Originalni tekst možete naći ovdje

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar