Deveti maj 1945. godine mogli bismo simbolički opisati kao dan kada su nacističke zastave položene pred savezničke čizme u razorenom Berlinu. Taj dan urezan je u kolektivnu memoriju Evrope kao trenutak konačne pobjede civilizacije nad barbarstvom, razuma nad mitom krvi i tla (Blut und Boden).

Papa Franjo ostavio je neizbrisiv trag kao obnovitelj duhovnosti u Katoličkoj crkvi i zagovornik ljudskog bratstva, dijaloga i dostojanstva svakog čovjeka, ostajući uz potlačene u vremenu globalnih kriza...

Nije Milorad Dodik postao mirotvorac preko noći. Nije mu se, da oprostite, ogadilo pljuckanje po državi Bosni i Hercegovini, vrijeđanje međunarodne zajednice i istovremeno udvaranje Vladimiru Putinu uz slavski kolač. Nema tu nikakvog metanoja momenta, niti prosvjetljenja. Ono što gledamo ovih dana, to umiljavanje, to prenemaganje pred kamerama, to „ako vi povučete, i mi ćemo“, nije ništa drugo do čisti politički strah. I to opravdan. Jer po prvi put nakon dugo vremena – međunarodna zajednica (ipak) pokazuje zube, prenosi Al Jazeera Balkans.

Srpska i jugoslovenska gromada nas je napustila. Možda se klapa rasturi, možda nastavi da traje, ali sjećanje na šefa Filipa Davida ostaje trajno u nama.

Ako igde postoji grad koji ima toliko srce da svu svoju ljubav i dušu pokloni onome ko ga poseti, onda je to Novi Pazar. I što je najvažnije, takav grad može da postoji samo zato što njega čine dobri ljudi.

Premijer RH i (što je u ovoj priči jako važno) – lider HDZ-a, Andrej Plenković, (opet) dolazi u Mostar... i to u dvodnevnu posjetu. Formalno, Plenković dolazi kako bi otvorio Mostarski sajam... održao par protokolarnih susreta, te najavio nove projekte pomoći njegove Vlade Hrvatima u BiH... ali to je samo dio cijele priče.

Aktuelni slučajevi „lova na bjegunce“ u Bosni i Hercegovini koje bi, rahmetli Bahrudin Kaletović, „kol'ko ja kontam“, pravna država, kao, da hapsi, a oni, kao, bježe, podsjetio me na jednu porodičnu melodramu koja, ipak, potvrđuje da reda i zakona ovdje itekako ima.

"Destrukcija države se ne mjeri uvijek brojem tenkova koje možete pokrenuti, već brojem sudskih rješenja i potjernica koje odbijete provesti" – reći će jednom, vjerojatno, historičari za Bosnu i Hercegovinu pišući o 2025. godini.

Prije tačno godinu je bh. ambasador pri Ujedinjenim narodima u Ženevi Bojan Vujić „rođenu“ zemlju nazvao „najopasnijim izvorom terorizma u Evropi“, a za to su „odgovorni Bošnjaci […] Priliv stranih džihadista ozbiljna je teroristička prijetnja iz Bosne i Hercegovine […] pa treba biti oprezan prema određenim bošnjačkim učenjacima, klericima i političarima, koji predstavljaju umjerenu demokratsku fasadu, iako njihova privrženost, trenutni odnosi i pisanje pokazuju privrženost radikalnoj islamističkoj ideologiji.”

Da li smo u odgovornosti prema prirodi napredovali ili nazadovali u odnosu na prethodne generacije? Ostavljamo li budućim generacijama dobre prakse vrednovanja i čuvanja prirode?