Priča o Andriji Mandiću i neredima koje je, kao lider ekstremističkog opozicionog Demokratskog fronta u Crnoj Gori izazvao, u neku je ruku klasična priča iz rubrike Crna hronika

Bauk autošovinizma nije nikakav bauk. Nisu autošovinisti počinili genocid u Srebrenici, bombardovali Sarajevo i Vukovar, provodili brutalno etničko čišćenje, odvodili ljude u logore, palili bogomolje. A šovinisti su sve to činili

To je onaj junoša što je virio iz šešira Miloševićeve žene Mire Marković dok je njihova bračna i vanbračna kamarila ubijala snajperima djecu po Sarajevu.

Kažu da slika vrijedi hiljadu riječi i trenutno svjetskim medijima i privatnim društvenim mrežama kruži slika Christine Doctare na kojoj je skinula svoju medalju, Nobelovu nagradu za mir, koju je dobila zajedno s kolegama još 1988. dok je služila kao prvi švedski ljekar u UN-u. Ali, nije ta slika ona koja govori hiljadu riječi nego njene riječi kojima izjavljuje da se odriče tog zasluženog ordena vrijede više od hiljadu slika, a i 12.000 stranica nekih poznatih knjiga

Počašćen sam što mogu pridružiti glas protestu koji se dešava u Štokholmu. Naš protest nam daje priliku da svijetu kažemo istinu o genocidu i istinu o međunarodnoj agresiji počinjenoj protiv Bosne i Hercegovine od strane Srbije i Hrvatske od 1992. do 1995. godine

Evo pitanja za kviz: Kada novinarka Media servisa Andrea Barać upita Kolindu Grabar-Kitarović zašto je na Facebooku objavila fotografiju osuđenoga ratnog zločinca Slobodana Praljka povodom dvogodišnjice njegove smrti, a ova odgovori da ne želi odgovoriti, kako šuti predsjednica Republike Hrvatske?

Kad je Nikola Koljević 1997. godine umro, nakon što je samom sebi pucao u glavu, mudri je Marko Vešović, poetikom twitera, koji se pojavio mnogo poslije, sažeo jedan život i smrt: „Jadni Nikolica, pogibe od zločinačke ruke“. Ništa što je prethodilo Koljevićevu sudioništvu u zajedničkom zločinačkom pothvatu, koji su predvodili Slobodan Milošević i Radovan Karadžić, ne može utjecati na temeljnu definiciju jednog života: umro je ratni zločinac, koji je nekoć prije toga bio šekspirolog, uglađeni profesor, ugodan u društvu, naoko benigan

Ne znam da li postoji – i ne znam da li je ikada postojala – država koju su mnogi tako dugo, tako uporno nastojali uništiti kao što nastoje uništiti tebe. Prije četvrt vijeka na tebe ja nasrnula četvrta po snazi armija u Evropi; razdirali su te iznutra i spolja, čerečili, nastojeći dokazati kako si, šta više, povijesna greška iako si ti, draga moja, povijesno mnogo starija i stabilnija od njih: upravo povijest stotinama godina – pa i sada – ovjerava tvoju postojanost, povijesnu utemeljenost i razložnost

Nesretnike koji su krenuli na put bez povratka u pravcu bogatih zemalja EU teško da je mogla zadesti gora sudbina nego da im ruta za bolje sutra prolazi kroz ovu i ovakvu državu. Dobro, gore je plutati u gumenom čamcu na nemirnom moru punom ajkula ili zalutati na granicu obećane zemlje za desničare, Mađarske. Ali nije puno gore. Biti migrant u BiH je strašno, između ostalog, jer od svega što ti ljudi rade u ovoj poremećenoj državi se pravi skandal.

Kada se sudi Draganu Vikiću heroju odbrane tada se sudi ideji Bosne kao zemlje koja ima pravo na opstanak, jer nema Bosne bez ljudi poput Dragana Vikića, napola Hrvata a napola Srbina kojem je Bosna domovina i čiji je on heroj odbrane