Pokušaj da se ustanovi srpska slava negacije Genocida nad Bošnjacima u Srebrenici uoči dženaze u Potočarima završio je neslavno. No, ima nešto u tom pokušaji korisnog. Naime, srpska glupost negacije Genocida probudila je u nama bosanski inad sjećanja na Genocid.

Kako je zvučna i privlačna riječ menadžer. Svi joj se nadamo i redovno izvršavajući radne zadatke u sebi pjevušimo „na vrhu uvijek ima mjesta, ako se krene sa dna“. U tom stihu bi se mogla pronaći cijela psihologija menadžmenta, tj. upravljanja, ali zavisi kako objašnjavamo put od dna do vrha.

O „bosanskim kraljevima hrvatske krvi“, najviše smo se naslušali tokom ratnih godina, poglavito kroz informativne emisije zagrebačke televizije, pa čak i one vezane za prilike na „južnoj bojišnici“ o kojoj je u svojim uspomenama nedvojbeno svjedočio hrvatski general Bobetko, kao agresiji na državu Bosnu i Hercegovinu.

Ali, kada nakon godina radnog staža, odlučite ostaviti posao i dobijete status nezaposlene osobe, živi ste svjedok tvrdnje s početka. Osjećate se kao lik iz vica kojeg pitaju da li je čitao «Na Drini ćuprija», a on ponosno odgovara: „Ma šta čito´! Hodo; po njoj“

Dok sa zabrinutošću pratimo odjeke krize u Zaljevu u kojem je jednog ramazanskog jutra udario brat na brata, pa mu, onako bratski, zabranio i hranu i vodu, čak i zrak, a sve zbog vječite dileme ko je pravi musliman, a ko stvarni terorista, nad Bosnom i Hercegovinom lebdi odzvanjajuće pitanje - Bošnjaci, gdje ste vi?