Negdje u bespuću daljine, iza izmaglice i visoke lelujave trstike, tamo je u svojim snatrenjima Izet Kiko Sarajlić cijelog života mogao vidjeti mršavog mladića koji svezanih ruku na leđima prvo plače i preklinje, a zatim ucviljeno šuti i na koncu grmi gordo i ponosno. I to je posljednje što su pjesnikove misli ikad uspjele vidjeti jer pucanj fašističke puške, usamljeni krik u zoru, grimasu užasa na dječačkom licu nikad nije mogao zamisliti.
Pročitaj više