Piše: Andrej Nikolaidis za Al Jazeeru Balkans

Trideset godina i četiri rata kasnije, opet sve isto.

Prije trideset godina i dva mjeseca, 19. novembra 1988, građani Srbije okupili su se na Ušću i Slobodanu Miloševiću dali mandat da stvori - veliku Srbiju. Vožd se tada činio moćnim, a Srbija silnom. Činilo se da će svi oni koji se suprotstave volji najbrojnijeg jugoslovenskog naroda biti zgaženi, kao bube na putu kojim maršira istorija. Da je čovjek posmatrao iz te silne mase – a u masi je, kao što znamo, toplo ali smrdi – moglo bi mu se učiniti da je velika Srbija istorijska nužnost. 

Velika Srbija je, u međuvremenu, iz kategorije istorijske nužnosti prešla u kategoriju Bigfoota i čudovišta iz Loch Nessa: ima onih koji je zamišljaju, ali ne i onih koji su je vidjeli. Srbija je, u međuvremenu, postavila ono što mora biti svjetski rekord u izgubljenim ratovima: četiri za devet godina. Ta je zemlja osramoćena, osiromašena, od nje su ekonomski uspješnije ne samo Slovenija i Hrvatska, nego i Crna Gora, koja je bila najsiromašnija jugoslovenska republika. Ta je zemlja na Kosovu poražena od Albanaca, koje je srpski nacionalizam tretirao kao niža, Srbima po svemu inferiorna bića, kao „genetski otpad Balkana“, kako je to sažeo Dobrica Ćosić...

Kompletan tekst možete pročitati OVDJE.