Piše: Jasmin Agić za Al Jazeera Balkans

Negdje u bespuću daljine, iza izmaglice i visoke lelujave trstike, tamo je u svojim snatrenjima Izet Kiko Sarajlić cijelog života mogao vidjeti mršavog mladića koji svezanih ruku na leđima prvo plače i preklinje, a zatim ucviljeno šuti i na koncu grmi gordo i ponosno. I to je posljednje što su pjesnikove misli ikad uspjele vidjeti jer pucanj fašističke puške, usamljeni krik u zoru, grimasu užasa na dječačkom licu nikad nije mogao zamisliti.

Samo je cijelog života pokušavao shvatiti šta je skrivio njegov brat Ešo da bude ubijen na samom pragu života, u onoj najosjetljivijoj životnoj dobi kada dječaci postaju muškarci, kad prvi put od pijanstva ne mogu kontrolisati jezik i tijelo, kad prvi put provlače ruku kroz žensku kosu, kad svemu prkose i vjeruju da se svijet mijenja srcem, a gimnazijska prijateljstva traju vječno, prenosi Al Jazeera Balkans.

Izet Kiko Sarajlić zavolio je Hercegovinu i Mediteran igrom slučaja ili proviđenjem sudbine, a djetinjstvo provedeno u Trebinju pamtit će kao neku svoju pomalo izmaštanu Provansu, prepunu sunca, klokotave vode i bezbrižnih skitnji. Pamtit će je i kao podneblje antičke tragedije jer će tamo, na tom čarobnom jugu, shvatiti šta je zlo onog zlokobnog dana 1942. kad italijanski okupatori uhapse njegovog brata, a zatim ga i strijeljaju samo zato što je bio član Komunističke partije.

Godinama kasnije, mučen neobjašnjivom bratovom tragedijom, napisat će svoju najpoznatiju pjesmu i ta kratka poema bit će himna generacije koja je morala živjeti sa svježim pamćenjem najveće nesreće. "Rođeni dvadeset treće, strijeljani četrdeset druge." Pjesma je koja je govorila o toj golemoj tragediji otpora fašističkom zlu, ali intimno, emocijom. Sjećati se voljenih koji su stradali kao žrtve zločina tek je sa Sarajlićevom poezijom dobilo razumljiv i prihvatljiv društveni okvir jer se do njene pojave o gubitku moglo govoriti samo kao o herojskoj žrtvi, nikako i nikada lamentom i himnom.

Kompletan tekst pročitajte OVDE