Piše: Dragan Bursać

Bihać i  bihaćka regija, "ugostile" su u proteklom ratu bezmalo 200 hiljada ljudi. Civila. Grad je bio opkoljen sa jedne strane od Vojske SAO Krajine, sa druge strane u obruču ga je držala Vojska Republike Srpske. Bihać je bio u okruženju 3 godine. Bihać je Grad heroj, na Bihać je palo na desetine hiljada granata. Sa svih strana. Izginulo je hiljade civila. Preciznije, područje koje obuhvataju opštine Bihać, Cazin i Velika Kladuša ostalo je bez 5.000 ljudi, prenosi Al Jazeera Balkans.

Kako ja to sve znam? Pa ja sam kao mobilisani pripadnik VRS-a, gledao kako se grad drži pod blokadom. Gledao i sramno ćutao.

A, ko su ti vojnici i zašto su granatirali grad? Vidite, na dalekom zapadu, radili su to jedni drugima. Komšijama, najbližim. A, ponajviše su Bišćani granatirali Bišćane. Jer je to sva istina i tragedija!

Kad se raduješ ranjavanju đačkog doma i bolnice

Ruku na srce, bilo je i poštenog srpskog življa, što se odmaklo od vrelih topova i otišlo bestraga, samo da ne gleda silovanje svog grada. A, opet, bilo je i onih, koji su prilježno i odistinski, poput bezumnika skakali od sreće kad bi haubica pogodila đački dom, na primjer. Isti onaj dom u kome su im djeca boravila par mjeseci prije i u kojem je dječačke dane proveo Branko Ćopić.

Djeca su im bila na sigurnom, Ćopića niko više nije čitao, pa je valjda bilo u redu, hiljadama granata počastiti dojučerašnje komšije i sugrađane. Ni rodbina im nije više bila u bolnici, pa je to bio znak da se ista od strane VRS-a granatira. Počesto i mučki precizno.

Ali, nije to sve. Trebalo se na bijedi i muci komšija dojučerašnjih obogatiti. Prodati im vreću brašna za 500 maraka, litru goriva za 10 maraka, litru vode za 10 maraka... Pa ni to, kao da nije bilo dovoljno, trebalo je prodavati oružje i tenkove, najčešće Babinim (trupama Fikteta Abdića op. aut.)

Moja sramota

I sjedio sam kao žutokljunac, mobilisani više Bihaća. Nisam pucao po gradu, nisam imao srca, želuca, nerava... Ali, to me ne amnestira od bilo čega. Mogao sam pobjeći u Srbiju uvijek. Sjedio sam, jeo Ikar i gledao jad. Bilo me je sramota. Koliko tih ljudi dole, toliko i sebe, koji sam dio te perverzne igrarije.

Gledao sam ja kako se poluljudi slade nevoljom ljudskom. Gledao sam kako se bogate upropaštavajući i rušeći SVOJ grad, kako prodaju hranu komšijama po stostruko većim cijenama, e da bi ih potom zasuli kišom granata.

I tako svaki dan. Svaki ubogi dan!

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.