Piše: Samedin Kadić

Zemlja - prah. Korito - baruština. Zelen - siročad.

Trčim svako malo na selo da zalijem baštu; u općem privatnom rasulu, još jedna samonametnuta obaveza. Neku mi večer došli na sijelo prijatelji, a ja se iskradam da napojim žedno korijenje: četiri ruže, dva jorgovana, tri ove godine posađene divlje trešnje, jedan ugroženi javor, rujevac, kupinu, kadifu... Prijatelji će mi zamjeriti, ali to je jače od mene: žao mi bilja.

Neko jutro ustao sa sabaha da zalijem dok nije upeklo (razmišljam o hadisu kako su fakat vrednija dva rekata sabahskih sunneta nego cijeli dunjaluk), kad se iz sela pomoli čovjek: skrenu na most i pravo na moju kapiju.

Rukama ga pitam šta hoće; izgleda, neki Arap koji renta kuću u selu; želi me gledati kako zalijevam. Spustio bradu na ruke na kapiji i gleda majstora. Nisam ni primijetio kad je otišao, ali eto ga brzo, vodi ženu (pod nikabom) da i ona vidi spektakl. Pršti čarobna vodena prašina po kupusu, mrkvi, grahu, buraniji, tikvi, krastavcima, cvekli. Zalijevam ja to dobro, trudim se (sad kad imam publiku), šaram kvalitetno. Dajem najbolje što mogu.
Ali nema ništa dok Bog ili tzv. Onaj odozgo, ne zalije. Sav je ovaj trud samo kap u pustinji.
Zalijevam, zalijevam. Kao da sam hipnotisan.

Neku se večer spustio u grad; zatvorim oči - u rukama mi šlauf. Cvijeće me zahvalno gleda: svima nam treba neko kome mi trebamo.

Ali suša traje. Prekjučer reis preporučio da se na džumi prouči kišna dova. Cinici uvjeravaju da je pratio prognozu, pa tempirao. "Što nije ranije!?" U svakom slučaju, situacija ozbiljna.
Jučer nam svratili rođaci, donijeli ćevape, palimo vatru. Djeca skaču po livadi. Radost roštilja obasjava kilometar kvadratni. Odjednom se naoblači, u dubini odjeknu grmljavina, odnekud se stvori vjetar. U prirodi zavlada zlokobna tišina. Dramaturgija kosmosa: hoće pasti, neće. Sve šuti pred nebeskim porođajnim mukama. Padoše dvije-tri kapi. Sklonismo roštilj pod strehu. Djeca moradoše u kuću.

Gledam u nebo pun nade, a kad se drama završi, kad posta jasno da nema ništa od kiše, pomoli se moja voljena žena - 'urbani' tip uvijek željan vedrine i veselja kojih, napokon, nema bez "dobrog vremena" - pogleda prema nebu u svim pravcima, prouči ga znalački, pa onako usput, pola s nama, pola sama sa sobom, podijeli:
"Hvala Bogu, ne pade."