Piše: Akademik Esad Duraković

U vrijeme kada ispisujem ovaj tekst, Palestina doživljava svoju drugu Nakbu, užasniju od prve. Izrael upravo vrši genocid nad Palestincima, uz bezrezervnu podršku najmoćnijih zemalja Zapada (Velika Britanija, SAD, EU i dr.). Ta užasavajuća činjenica, taj slom međunarodnog prava, humanosti i civiliziranosti, snažno utječe na strukturu i tonus ovoga mog zapisa. Da nije aktualne palestinske kataklizme, ni ovaj tekst ne bi bio ovakav kakvog upućujem čitaocima.

Pošto je upravo u toku izraelski genocid nad Palestincima, a budući da je Mahmud Derviš najveći pjesnik palestinske poezije otpora, aktualna tragična zbivanja zahtijevaju širu kontekstualizaciju nego što bi bila u drukčijim prilikama.

Naime, Derviševi intervjui i govori nisu umjetnička transpozicija kao poezija već predstavljaju „ekspresiju u doslovnosti“, a to znači da su nužno korespondentni s palestinskom tragedijom na nivou grube palestinske stvarnosti, posebno politike i ideologije. Stoga očekujem da čitalac ima razumijevanja za šire ideološko-političko kontekstualiziranje ove vrste Derviševe aktivnosti, njegova angažmana kao izuzetnog palestinskog intelektualca.

Govoriti ili pisati danas – isto tako: govoriti i pisati – o Palestini u bilo kojem njenom aspektu moguće je samo u kategorijama totaliteta.

Voljom Usuda, dopalo mi je da pišem o riječi, o djelu najvećeg pjesnika Palestine kojeg je ona ikada imala, i to da pišem u vrijeme neizrecivog stradanja njegove zemlje Palestine o čijoj patnji, nadmetanju Erosa i Tanatosa, pisao je Mahmud Derviš cijeloga života, nastojeći pjesničkom riječju artikulirati tu svekoliku patnju, stradanje nalik onome u antičkim tragedijama, te strastvenu ljubav prema humanosti kakvu mogu imati i artikulirati samo narodi i umovi čije stradanje ima odlike mita i epa. Sve to tako je veliko i toliko je snažno da ostaje gotovo neizrecivo bilo kojem magu riječi, umjetničkoj pa i filozofskoj ekspresiji.

Čudesno je kako Palestinci – dakle ljudi koji 75 godina žive neviđeni teror i genocid koji vrši jedna od najmoćnijih država svijeta (Izrael) – imaju vedrinu, osmijeh pri susretima s drugim ljudima a što djeluje nestvarno s obzirom na to da su kolektivno i generacijama već izloženi neopisivom teroru moćnog državnog sistema, upinjanju toga sistema da čitave generacije kolektivno kažnjava i ponižava.

Sjećam se te vedrine, autentična i neusiljena osmijeha Mahmuda Derviša, onoga sjaja, čak svjetlosti u njegovim očima što čovjeka svakoj ljudskoj tmini otima. Doživljaj sjaja ili svjetlosti u očima toga korifeja napaćenog naroda, kome udruženo ljudsko zlo svaku perspektivu oduzima, nikada se ne zaboravlja. Bijaše to u vrijeme Derviševe posjete Sarajevu na Sarajevskim danima poezije (2008), a godinama prije toga uzalud sam pokušavao preko njegove adrese u Švicarskoj da ga „domamim“ u Sarajevo. Najzad smo se družili u Sarajevu – gradu palestinskom pobratimu po stradanju od agresivnih susjeda i uz ravnodušnost svjetskih moćnika. Da, Sarajevo i Palestina bijahu na poetskim recitalima, predani onoj vrsti svjetlosti poetizirane humanosti koja u našem Svijetu upravo trne, tragično iščezava, sa ozbiljnim izgledima da bi naš svijet zaista mogao u dehumanizaciji skončati.

No, da se vratim maločas spomenutim kategorijama totaliteta za koje rekoh da se odnose na sve aspekte, na sve segmente palestinskog bića i identiteta. Ovo smatram važnom „spisateljskom strategijom“ za vrijednosno situiranje ukupnog Derviševa opusa, pa i ovih tekstova u izboru kompetentnog entuzijaste Džema Redžematovića.

1. Danas, dok pišem ovaj tekst (početak decembra 2023.), drugi je mjesec u kome su Palestinci kolektivno izloženi danonoćnom bombardiranju od strane jedne od najmoćnijih armija modernoga svijeta – izraelske armije. Slika te destrukcije i moći potpuno je nesrazmjerna malobrojnosti i bespomoćnosti palestinskog naroda. Njegova patnja, izloženost bespoštednoj i najsurovijoj sili, zaista je neizreciva; ona se zapravo ispoljava u totalitetu po intenzitetu i općenitosti stradanja jer cionistička država najviše ubija djecu u mefistofelskoj „argumentaciji“ da su palestinska djeca budući neprijatelji Izraelaca cionista.

2. Poput zbivanja u epovima – kojima je totalitet glavna odlika – dok Izrael vrši taj genocid, najmoćnije zemlje Zapada podržavaju cionističko-fašistički Izrael logistikom i politički, udruženim snagama u tome pogromu kakav svijet ne pamti, a palestinska „braća“, tzv. muslimani, kukavno i podanički šute nad tim nasiljem i nepravdom od kojih se Planeta potresa. Dakle, na jednoj strani je ogromna, gotovo globalna moć Zla, a na drugoj strani žrtva je bespomoćan i nenaoružan narod prepušten svojoj sudbini. Ni Homer ni Firdusi ne bi se mogli takvoj epskoj tragičnosti načuditi.

3. Država-zlikovac i njena žrtva Palestina pripadaju, u osnovi, istome narodu – Semitima; jezici su im u istoj, u semitskoj familiji. Utoliko je ovo stradanje tragičnije, „epski uvjerljivo“, izvan svake ljudske normalnosti i protiv svake humanosti. Nije ovdje riječ o epskoj umjetničkoj transpoziciji već o stvarnosti koja čak nadilazi granice, ili „okvire totaliteta“ svakoga epa.

4. Epski karakter ovome pogromu što se zbiva na malome prostoru, ali koji bolno odjekuje cijelim svijetom, daje njegova religijska narav – kao najsnažnija moguća ideologija koja presudno doprinosi epskom totalitetu, nasrtaju agresora te bespomoćnosti i istovremenoj pravičnosti žrtve. Izvršilac genocida i njegovi zločinački osviješteni saveznici dehumaniziraju žrtvu upravo sa stanovišta agresorove religije – ne samo zato da bi se to nasilje opravdalo nego da bi se čak prikazalo nužnim „zahvaljujući“, navodno, čistim i čestitim religijskim motivima agresora, a zapravo je riječ o memljivim mitovima i krivotvorenim povijesnim i „religijskim argumentima“. Činjenica o agresorovom imenovanju (i opravdavanju) pogroma kao vjerskog rata daje toj pomami krunsku uvjerljivost o epskom karakteru sveopćeg pohoda, na jednoj strani, a na drugoj strani totalitet i neizrecivost žrtvine patnje i stradanja.

Karakteriziranjem rata kao vjerskog ističe se totalna izopačenost napadača, ali se tako – upravo u optimalno naglašenom etičkom kontrastu – na najuvjerljiviji način ističe i nedužnost žrtve. Najmoćnije zemlje svijeta u pohodu su na šačicu Palestinaca koji su nenaoružani, kojima nisu dopustili čak ni državu osnovati, ali su Palestinci čvrsto vezani za svoj zavičaj, za svoje svete maslinjake i bunare. Vjerski rat je totalni rat više od bilo kojeg drugog jer je fanatičan više od svakog drugog i vodi protagoniste do samoga kraja, čak do kataklizme. Cionisti su odlučni da unište Palestinu, da od nje ne ostane ni traga, jer čvrsto vjeruju da im je to uništenje najviši Božiji nalog. Ta „religijska činjenica“ daje posebnu dimenziju izraelskom pogromu nad Palestincima i čini ga jedinstvenim u modernoj povijesti, posebno u našem vremenu, jer nema samo, ili nema u prvome redu, politički cilj i karakter već se ravna prema religijskim motivima starim barem dvije hiljade godina.[1]

Paradoks je potpun: na Svetoj zemlji sada se vodi najbogohulniji rat, genocid – navodno, u ime Boga ubijaju se hiljade nedužnih civila i djece, ubija se sama ideja humanosti. Neviđenim i ničim opravdanim nasiljem, danas cionistički Izrael skrnavi Svetu zemlju.

Dakle, riječ je o totalom apsurdu i anahronosti, a da bi tragedija bila potpuna – najveće zemlje modernoga Zapada žrtvuju za to svoje civilizacijske, kulturalne i humanističke vrijednosti. Nema sumnje – na osnovu svega navedenog – da svjedočimo epskom stradanju ne samo Palestine nego i fatalnom razaranju svih dostignutih vrijednosti našega svijeta koji se sasvim iracionalno prepušta pomračenju. Dosegnut je onaj nivo totalne destrukcije kojoj još preostaje samo intervencija Boga, ili bogova – kako za koga – da bi epska tragedija bila potpuna. Jehovini cionisti vode svijet ka armagedonu, ali i u Kur'anu postoji najava o Božijoj intervenciji (sura 17, ajeti 4-8).

***

Kako u tome kontekstu posmatrati književnost, pa tako i djelo Mahmuda Derviša?! Kakvog smisla ima umjetnost ili poezija nakon izraelskog pogroma nad Palestincima uz moralno nakaznu podršku vlada zemalja Zapada, koje sebe smatraju civiliziranim i demokratskim?!

U toj sveopćoj destrukciji, nesmiljenom jurišu Tanatosa, Kreacija kao Eros pokušava se oduprijeti iako s malim izgledima, ali ne odustaje, pa se to nevjerovatno nadmetanje Tanatosa i Erosa, Destrukcije i Kreacije, Barbarstva i Humanosti, odvija na takav način kao da je iz Šeherzadina svijeta, premda je njena fascinantna imaginacija upravo tim svijetom „krstarila“, hiljadu noći je zlikovački nagon cara Šahrijara obuzdavala, te je hiljadu osvita sretno dočekala i najzad je zlikovački karakter carev savladala. Palestina i palestinska književnost stvara se, dakle, u geografiji mitova, u zavičaju religijā i civilizacijā, u prostoru gdje se gotovo svaki brijeg i svaka dolina sakralizira postankom vjera i mitova. I danas se u istome prostoru zbiva ta dramatika Erosa i Tanatosa, vjere i paganstva ogrnutog smrtonosnim mitovima, a protiv opustošene humanosti kojoj nedostaje zaštita.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.