Piše: Akademik Abdulah Sidran

O tome sam kojiput razgovarao i sa važnim ljudima, još od 1993. godine, kad sam o problemu vlastitog etničkog identiteta sastavio ovakav autoironijski distih:

Trebalo je da me počnu klat,

pa da shvatim kako imam vrat!

Živa istina: bijah siroto i čestito komunističko pastorče i nije me zanimala nacionalna nego isključivo klasna problematika. O nacionalnom pitanju pročitao nešto malo, upamtio i dugo vremena znao razvoj definicije na liniji Lenjin - Staljin - Kardelj. Ništa naročito. Košulja jugoslavenstva bila mi potaman – dok se ne povampiriše ideologije za koje smo 50 godina naivno vjerovali da su krepale pod glogovim kocem pobjedonosne 1945. godine !

Sve što smo znali pokazalo se bezvrijednim, sve što smo voljeli rasprslo se i nestalo u prah, u dim, i u maglu ! Kao da nismo ni živjeli nego sanjali vlastite živote. Sve je valjalo nanovo saznavati i iznova učiti.

Šta je to što bitno određuje ovdašnjeg čovjeka, Bošnjaka, šta je to što ga je stvorilo takvim kakav jeste ?

Svi moji sugovornici kazuju da je to vjera, islam, a meni se odgovor čini nedovoljnim. Vjera ga jeste profilirala, nijansirala, markirala, u nekim prilikama čak i osovila na noge – ali on je stariji od svojih vjera i vjerovanja i od kako sebe pamti stoji na granici između svjetova. Ni Istok, ni Zapad. Zapadu istok, Istoku zapad.

Gdje je granica, tu se nešto dodiruje, događa se trenje, događa se da varniči...Gdje je granica, tu se miješa i razmjenjuje.

Uči, daje i preuzima.

Naš svijet je svijet Granice.

Ona nas je stvorila.

Na Granici se zbivaju, na Granici traju i na Granici prolaze naši životi.