Srebrenički hirurg dr Ilijaz Pilav: Napadali su nas bojnim otrovima

Piše: Jasmin Agić

Doktor Ilijaz Pilav proveo je kao ljekar i hirurg sve četiri godine rata u Srebrenici, a 11. jula 1995. godine bio je u posljednjoj grupi koja je napustila grad. Kao ljekar u ratnoj bolnici u Srebrenici liječio je sve moguće vrste povreda - ranjavanja, teška ranjavanja, amputacije udova, hirurške operacije otvaranja stomaka, prenosi Al Jazeera Balkans.

U danima pada Srebrenice bio je hirurg koji je operisao ranjenike, organizovao je izmještanje ranjenika u bazu holandskog bataljona u Potočarima, a zatim se zajedno sa borcima i narodom zaputio kroz šume prema slobodnoj teritoriji.

Ilijaz Pilav je uspio ostati živ pukom srećom. U razgovoru za al Jazeeru prisjetio se kako su napadi na kolonu bili strašni i brutalni. Najviše pamti napade hemijskim oružjem na kolonu podcrtavajući kako još uvijek u nozdrvama osjeća miris bojnih otrova.

Ovo je njegova priča.

Kako je počeo rat u Srebrenici i koliko je danas poznato da je grad bio okupiran odmah u proljeće 1992. a nedugo zatim i oslobođen?

- Ja kada pričam na ovu temu, a pogotovu kada idem na osvrt, na početak rata moram reći da se zaboravlja da je Srebrenica bila okupirana 17. na 18. april 1992., od strane srpskih snaga i ja sam se čudnim spletom okolnosti zadesio 17. aprila u Domu zdravlja na dežurstvu u hitnoj pomoći sa još jednim tehničarom.

Nas dvojca smo proveli cijeli dan u praznom Domu zdravljaa i praznoj bolnici. Nije bilo ni pacijenata ni drugog osoblja. Imali smo priliku da gledamo kako užu gradsku jezgru napušta najveći broj stanovništva Srebrenice. Ja moram da budem iskren da, gledajući odlaske, meni se nijednog trenutka nije nametalo pitanje zašto oni odlaze a zašto ja ostajem,  a pri tome sam u kasnim popodnevnim satima, kada je uže gradsko jezgro bilo potpuno prazno, primjetio da iza zavjesa prozora kuća koje su u neposrednoj blizini Doma zdravlja pomaljaju glave koje su već imale uniforme. Dakle, čekao se znak da loikalni Srbi izađu obučeni u uniforme i naoružani vjerovatno čekajući dolazak onih sa strane.

Nekakav instinkt je proradio u meni da odem u rodno selo Gladovići koje se nalazi 20 km od Srebrenice. Bila je sreća da sam uspio naći prijevoz jer sam auto sedam dana ranije ostavio u selu. Već ujutro 18. aprila Sreberenica je bila okupirana. Ovo govorim zato što mnogi i 25 godina poslije zaboravljaju da je Srebrenica jedan od prvih oslobođenih gradova u BiH. U maju mjesecu Srebrenica je oslobođena. Sve do tada na cijeloj teritoriji su vođena ratna dejstva. Ja sam „u svojoj zoni odgovornosti“ bio i doktor i vojnik.

Od prvih dana rata bilo je ranjavanja i ranjenih ljudi, ubijenih ljudi, onih kojima je trebala moja pomoć. Jednako, ali ja to tada nisam znao, su i neke moje kolege bile opet  nekim sretnim sticajem okolnostima raspoređene bez dogovora i znanja jednih od drugih tako da smo skoro pa pokrivali te enklave u enklavi Srebrenica. Nekako je sreća bila da to stanovništvo koje je bilo već odsječeno od svijeta nije bilo odsječeno i od medicinske pomoći. Skromno ali bili smo prisutni.

Šta se dešava nakon oslobođenja Srebrenice u maju 1992. godine?

- Sa oslobođenjem Srebrenice stekli su se uslovi za formiranje ratne bolnice. I druge kolege su 12. jula formiranjem ratne bolnice pristupili tom centru. Ja sam još ostao na terenu jer je bila poteba za tim jer sam bio odgovorno lice i u vojničkom smislu, u jedinici u čijem sam formiranju dao doprinos.

Nedugo zatim sam i ja prešao u bolnicu i ta ratna bolnica je bila bolnica samo po tome što je to bila zgrada bivše bolnice. Akcijom su se skupljali bolesnički kreveti, mi nismo imali nikakvog sanitetskog materijala, nismo imali nikakvih lijekova, nismo imali instrumenata, a potreba za pružanjem medicinske pomoći je bila iz dana u da sve veća i veća. Bolnica je uvijek bila puna ranjenika. Mi smo zavojni materijal pravili od čaršafa, posteljine. Taj priručni zavojni materijal smo sterilisali na šporetu na drva, bez obzira šti je bio juli, jer nije bilo struje. Dezinfekciona sredstva smo sami pravili od industrijskog joda i hidrogena, razblažavali smo to u nekom podnošljivom omjeru, da bi čistili rane koje su bile teške, zaprljane i inficirane.

Na kilometar od bolnice se mogao osjetiti zadah gnoja. I mnogo dalje se mogao čuti krik ranjenih jer mi nismo imali analgetika, nismo imali čime ublažiti te bolove. Bili smo prepušteni totalnoj improvizaciji, a usput da napomenem niko od mojih kolega, ni ja sam, do tada nismo imali nikakvog hirurškog iskustva.

Pri tome treba naglasiti da ostatak medicinskog osoblja, ono što bi trebalo da budu medicinske sestre i medicinski tehničari su najvećim dijelom bili učenici srednje medicinske škole. Neko sa jednim razredom, neko sa dva, neko u sretnijim okolnostima sa tri završena razreda.

To je bio naš tim, mi smo bili jedan tim i imajći u vidu sve to kako nismo imali nikakvog iskustva, kako nismo imali nikakvog materijala, nikave logističke podrške ja uvijek sa ponosom ističem imali smo ogromne rezultate. Ilustracije radi, pokušavam da ispričam priču da čitalac pokuša da zamisli, ali da pokuša da zamisli, da imate na stolu teškog ranjenika kome treba amputirati ruku ili nogu i nemate ništa da mu date za anesteziju. Molite ga da se strpi, da izdrži još malo taj ogromni bol, za koji ste sigurni da ga sami ne bi mogli izdržati, ali mnogi su izdržavali.

Radili smo ne samo amputacije, radili smo otvaranje stomaka nešto što je sa ove vremenske distance meni koji sam to prošao i meni kao danas hirurgu skoro nepojmljivo da je moguće. Ali je bilo moguće i vrlo uspješno.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar