Piše: Munib Maglajlić (Biserje)

Otac mi je pripovijedao, kad se prvi put sastao turski parlamenat, da je Fehim ef. Đumišić pozvao na večeru sve bos. i herc. zastupnike. Fehim ef. je čuo od nekoga, da se tada nalazila u Carigradu jedna Sarajka, koja je slovila kao dobra pjevačica. Ne žaleći ni novca ni truda da gostima priredi pravu bosansku večeru, doveo je pjevačicu u svoj konak da im nekolike otpjeva. Među gostima bio je i Hikmet sa svojom trpezom, jer bez akšamluka u njega nije bilo veselja. Tu je njegovu slabost svak poznavao i niko mu je nije uzimao za zlo. Rahmetli otac veli, da je cijelo vrijeme, dok su guslar i pjevačica pjevali, promatrao Hikmeta i njegovo duševno raspoloženje. Sjedio je mirno, što je kod njega bilo rijetko, gledao je ozbiljno i slušao sve s nekim dubokim poštovanjem i dječinjim zanosom. Među ostalim zapjevala je Sarajka i onu sevdaliju, u kojoj dolaze slijedeći stihovi:

 Kun’ ga, majko, i ja ću ga kleti,
Ali stani ja ću započeti:
Tamnica mu moja njedra bila…

 Na to je Hikmet skočio na noge i u velikoj uzbuđenosti poviknuo: “Moj je narod najveći pjesnik!”, pa onda počeo tumačiti prisutnima po arapskoj poetici ljepote te narodne. Svi su se u čudu snebivali: šta je sve Hikmet u toj pjesmi našao.

(Safvet-beg Bašagić, Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti, Sarajevo 1912.)

Prvi pjesnici ljubavne pjesme poznate pod nazivom sevdalinka, tj. oni pojedinci koji su začeli ovaj lirski iskaz kao tradicijski, muzičko-poetski, folklorni izraz novog načina života stanovništva gradskih sredina nakon pada Bosne pod osmansku vlast – ostaju u tami zaborava davnih godina proteklih stoljeća. Prvo svjedočanstvo o pjesniku sevdalinke na djelu nastalo je tek u drugoj polovini 16. stoljeća, dakle, više od stotinu godina nakon propasti Bosanskog kraljevstva, ali je pojava ove ljubavne pjesme sigurno starija od najranije dosada poznate vijesti o njenom pjevanju. Zapravo, riječ je o jednom davnašnjem i čudesnom pjesničkom okušavanju na splitskom pazaru, koje zaslužuje posebnu pažnju pri pokušajima da se odrede okolnosti nastanka i ranog života sevdalinke.

Zgoda na splitskom pazaru – od izvanredne važnosti za proučavanje geneze sevdalinke –dionica je u potresnom ljubavnom zbivanju iz osme decenije 16. stoljeća. Povijest o nesretnoj ljubavi između Bošnjaka Adila iz Klisa i Splićanke Marije iz porodice Vornić spašena je od zaborava zahvaljujući zapisu savremenika ovih dešavanja, ondašnjeg splitskog kneza, čije nam ime ostaje, nažalost, nepoznato, a koji je ovaj događaj opisao u sklopu redovnih izvještaja koje je slao mletačkom senatu u Veneciju.

Ovo višestruko značajno svjedočanstvo splitskog kneza književnoj i kulturnoj javnosti na južnoslavenskom prostoru obznanio je sredinom 19. stoljeća hrvatski pjesnik Luka Botić u spjevu Bijedna Mara, u kojem je tema zabranjene ljubavi između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke uobličena u šest deseteračkih pjevanja. Naime, u želji da čitaocu svoje “historičke pripovijesti iz narodnog života” približi vrijeme u kojem se odvijao ljubavni roman između Adila i Marije, Botić je preveo sa talijanskog ovaj zanimljivi zapis splitskog kneza – iz knjige Vincenzo Solitro, Documenti storici sull’ Istria e la Dalmazia, Venezia 1844, Vol. I – i donio ga u dodatku spjeva Bijedna Mara.

Obavještavajući redovito mletačke vlasti o zbivanjima u ovom dijelu tadašnje mletačke provincije Dalmacije, splitski knez je opisao ljubavnu zgodu između Adila i Marije zapravo sa zakašnjenjem, ukazujući prethodno na jedan mlađi slučaj zabranjene veze između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke na mletačko-osmanskom graničnom pojasu u splitskom zaleđu. Naime, neku djevojku – koja se iz sela Vranjice zaputila u Split da proda vunu – presretne i povede sa sobom neki Bošnjak iz Klisa, ali ga zaustave otac i brat djevojkin, koji su ih sustigli jer su i oni išli na splitski pazar. Mladić se pravdao da je djevojka sasvim nalik na neku curu iz Klisa, koja je navodno sa zaručnikom pobjegla u nepoznatom pravcu te da je mislio da je to ona i da ju je zato poveo.

Oštro mu priprijetivši, otac i brat djevojkin puste ga da ode, a ona nakon njegova odlaska izjavi da ga je i ranije viđala, da joj je koješta govorio te da ju je pozivao da dođe k njemu. Međutim, onima koji su ispitivali ovaj slučaj – a među njima se nalazio i splitski knez – djevojka je iznijela i nove pojedinosti iz kojih se razabire da su se sporne zgode bitno drugačije odvijale nego što je to djevojka prikazala pred svojima, što se jasno može zaključiti iz onog dijela kneževa izvještaja u kojem je opisan susret muslimanskog mladića iz Klisa i kršćanske djevojke iz sela Vranjice, na temelju njene vlastite izjave: “…I da je jedamput došao k njihovoj kući u Vranjicu, da se tužio da je žedan i molio da zagrabi vode; ona mu pako donese vina; i kad je govorila bila je crvena i zaplitala se.

Mi smo se činili da ne vidimo i da ne opažamo ništa, no smo bili zadovoljni što se nije ta neprilika dogodila kao obično na silu, no na drugi način, što će oštroumlje i iskustvo vašijeh gospodstava lasno pogoditi…” Ispitivači, međutim, ni ocu ni bratu djevojkinom nisu kazali ono šta su sa strane vidjeli – “jer ne bi borme trpili da im se tko iz kuće zagleda u jednog mladog Turčina, no bi je prije smakli i natjerali da ide u koludrice” – i ova ljubavna zgoda rasplela se bez tragičnog ishoda zahvaljujući pronicljivosti i razboritosti onih koji su djevojku ispitivali.

Ali, takvom tragičnom ishodu nije izmakla Marija Vornićeva i splitski knez se vraća opisu njezina slučaja sa obrazloženjem: prvo, da je događaj “prekrasan i zanimiv” i drugo, da svojim pretpostavljenim nije o njemu ništa natuknuo. (…)

Razrađujući u deseteračkom spjevu Bijedna Mara temu zabranjene ljubavi između muslimanskog mladića i kršćanske djevojke, Botić je – u opisu susreta nesretnih zaljubljenika, tj. trenutka kada mladić izvija pjesmu upućenu voljenoj – pristupio prepjevavanju Adilove “slavjanske pjesme” u stih narodne pjesme na temelju opisa ovog susreta u izvještaju splitskog kneza i njegova bilježenja pjesme zaljubljenog momčeta. U ovom prepjevavanju, koje se može označiti kao vrlo uspjelo, Botić je kombinirao dva oblika stiha usmene lirike nastalih na južnoslavenskom prostoru: trinaesterac i epski deseterac.

Ova izmjena metra je vrlo funkcionalna jer se njome ostvaruje utisak poletnog ritma, koji pristaje uz ovu ljubavnu pjesmu. Ako se uporede motivi i njihov redoslijed u pjesmi kako je bilježi splitski knez sa Botićevim prepjevom toga sadržaja u ritmički uobličenu cjelinu, uočava se da su u prepjevu obuhvaćeni svi motivi koji se nalaze u kneževu zapisu, ali je došlo do neznatne promjene u redoslijedu: prepjev započinje poredbom dragine ljepote sa đulvodicom, mirisnim napitkom razblaženog soka, iscijeđenog od latica ruže, dok pjesma u zapisu splitskog kneza započinje motivom zaljubljenog “Turčina”, što će se opet u prepjevu javiti kao dvostihovni deseterački pripjev, koji će se četiri puta ponoviti, djelotvorno začinjujući pjesmu. Ako se konačno kao cjelina uporedi Botićev prepjev sa pjesničkim zapisom u kneževu izvještaju, može se ustanoviti da je pred nama pjesničko uobličenje koje nas nedvojbeno približava zauvijek izgubljenoj pjesmi nesretno zaljubljenog Bošnjaka iz Klisa:

 U Turčina đulvodica
slatko miriše,
al’ je ljepša djevojčica,
ljepša od ruže;
a ja Turčin ginem za djevojkom,
za djevojkom, krotkom golubicom!

 U Turčina bio vosak,
bio izbiran,
al’ djevojka još bjelija,
no je vosak sam;
a ja Turčin ginem za djevojkom,
za djevojkom, krotkom golubicom!

 U Turčina med je sladak,
sladak presladak,
al’ riječi djevojčice
slađe od meda;
a ja Turčin ginem za djevojkom,
za djevojkom, krotkom golubicom!

 U Turčina žerav konjic,
kao pelivan,
al’ ni konjic nije stasan
kao djevojka;
a ja Turčin ginem za djevojkom,
za djevojkom, krotkom golubicom!

Prepjevavajući zapis ljubavne pjesme Bošnjaka Adila, kako je bilježi splitski knez, Botić se, dakle, poslužio stihom trinaestercem južnoslavenskog usmenog pjesništva, sa kojim se prepliće dvostihovni deseterački začinjujući pripjev. Luka Botić se sa ovim stihom mogao susresti u hrvatskoj usmenoj lirici njegova doba, ali ga je mogao upoznati i slušajući sevdalinke prilikom višemjesečnog boravka u Bosni sredinom 19. stoljeća. Botić je, držeći se kneževa bilježenja, ljubavnu pjesmu Bošnjaka Adila utemeljeno uobličio u strofe, što također nije strano sevdalinci ni u novijim zapisima, gdje se može naći, ne samo odgovarajući oblik strofično organiziranog stiha nego također izmjenjujući pripjev:

Dođi, dragi, dođ’ doveče,
sama sam;
ja ću biti u đul-bašči,
ružice ću brat’,
ružice će mirisati,
po mirisu mi dođi!

Il’ ću biti u hajatu,
dukate nizat’;
dukati će zveketati,
po zveketu mi dođi!

 Il’ ću biti u mutvaku,
baklavu kuhat’
oklagijom klepetati,
po klepetu mi dođi!

Opisujući prizor u kojem se zaljubljeni mladić iz Klisa pjesmom javio dragoj na splitskom pazaru, splitski knez je primijetio da je mladić zapjevao “slavjanski staru jednu slavjansku pjesmu”, što bi se moglo protumačiti da se on u ovom sevdahlijsko-ašiklijskom saobraćanju sa voljenom – od koje ga je dijelio nepremostiv jaz, vjerski i civilizacijski – poslužio gotovom pjesmom. Oznaka stara uz “slavjansku pjesmu”, kojom se mladi Bošnjak javio dragoj, kobno je potresavši time – upućivao bi na takav zaključak.

Malo je, međutim, vjerovatno da je zaljubljeni osamnaestgodišnjak, u fondu pjesama koje je znao pjevati, mogao imati na raspolaganju takvu koja bi sasvim odgovarala položaju u kojem se on – tog davnog proljetnog dana na splitskom pazaru – našao pred djevojčetom čudesne ljepote, od kojeg ga je dijelilo sve, osim strasno uzvraćene naklonosti.

On se vjerovatno poslužio gotovim predloškom, primjenjujući lirski obrazac poznate mu pjesme, koji je mogao podrazumijevati smjenjivanje različitih oblika stiha i poentirajući pripjev; mogao se djelomično koristiti sličnim poredbama ili analogijom doći do poredbi, kako bi što upečatljivije opisao ljepotu svoje drage.

On je sigurno posegnuo za provjerenim, baštinjenim napjevom, što je svjedoka ovog zaljubljeničkog oglašavanja pjesmom moglo navesti da je označi starom i slavjanskom. Ovaj tok uobličavanja pjesme mogao se odvijati u rasponu od prvih zaljubljeničkih pogleda do obraćanja dragoj pjesmom u vidu alegorije i sve okolnosti navode na zaključak da se ovdje radi o jednom davnašnjem pjesničkom okušavanju, o čemu nadahnuto svjedoče najprije splitski knez, a zatim, na posredan način, i dobrohotni hrvatski pjesnik Luka Botić. Po svemu sudeći, nesretno zaljubljeni Bošnjak Adil prvi je poznati pjevač, a s obzirom na sve iznesene okolnosti – on je i prvi poznati pjesnik sevdalinke i bošnjačkog usmenog pjesništva općenito.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.