Danas se navršavaju dvije godine od presude Haškog tribunala u slučaju "Prlić i ostali".

Šestorici čelnika tzv. Herceg-Bosne potvrđena je prvostepena presuda, odnosno osuđeni su na ukupno 111 godina zatvora. Presuda je pravosnažno potvrdila "udruženi zločinački poduhvat" i međunarodni karakter rata u Bosni i Hercegovini.

Zbog brojnih političkih manipulacija, prije svega, hrvatske politike u BiH, podsjećamo šta je utvrdio Haški tribunal.

U nastavku pročitajte sažetak presude Žalbenog vijeća u predmetu Prlić i drugi:

- Žalbeno vijeće zasjeda danas u skladu s pravilom 117(D) Pravilnika o postupku i dokazima Međunarodnog suda i Nalogom o rasporedu od 5. oktobra 2017. Ovo će biti posljednje zasjedanje Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju i posljednja presuda koju je izrekao ovaj Sud.

Ovo je obiman i složen predmet, u kom je mnogo vremena prošlo otkada je pretresni postupak započeo 2006. godine i otkada je Žalbeno vijeće prvi put rješavalo po najavi žalbe u junu 2013. godine. Žalbeni pretres u ovom predmetu održan je od 20. do 28. marta ove godine. Žalbeno vijeće želi zahvaliti stranama u postupku na saradnji i profesionalizmu, kao i svim odjeljenjima Sekretarijata za njihovu predanost i podršku.

Sada ću sažeti zaključke Žalbenog vijeća u predmetu protiv Jadranka Prlića, Brune Stojića, Slobodana Praljka, Milivoja Petkovića, Valentina Ćorića i Berislava Pušića. U ovom sažetku neće biti obrađeno svako pitanje koje je razmotreno u presudi. Ovaj usmeni sažetak ne predstavlja nikakav dio mjerodavne pismene presude Žalbenog vijeća, koja će biti podijeljena stranama u postupku na kraju ovog ročišta.

Kontekst predmeta

Žalbe u ovom predmetu odnose se na događaje iz perioda od 1992. do 1994. godine, u osam opština i pet zatočeničkih centara na teritoriji Bosne i Hercegovine za koje se tvrdilo da predstavljaju dio Hrvatske zajednice, a kasnije Hrvatske Republike, Herceg-Bosne. Prlić, Stojić i Ćorić radili su u vladi tih entiteta, i to kao predsjednik Vlade, načelnik Odjela za obranu, odnosno šef Uprave Vojne policije, s tim da je Ćorić kasnije imenovan za ministra unutarnjih poslova. Praljak i Petković su u razna vremena bili na položaju zapovjednika Glavnog stožera Hrvatskog vijeća obrane (ili HVO-a). Pušić je radio u Vojnoj policiji HVO-a, a kasnije je imenovan za šefa njegove Službe za razmjenu i Komisije za zatočeničke objekte, tijela kojima su povjerene odgovornosti u oblastima zatočenja i razmjene zarobljenika. Praljak je takođe radio kao pomoćnik, a zatim zamjenik ministra obrane Hrvatske, prije nego što se kasnije vratio u Hrvatsku kao savjetnik hrvatskog ministra obrane.

Pretresno vijeće je konstatovalo da je sredinom januara 1993. počeo da postoji udruženi zločinački poduhvat (ili UZP) s ciljem da se stvori hrvatski entitet u Bosni i Hercegovini koji bi omogućio ponovno ujedinjenje hrvatskog naroda. Po mišljenju Pretresnog vijeća, ovaj UZP je kao zajednički zločinački poduhvat...

U vezi s Optužnicom i drugim pitanjima pravičnog suđenja, Stojić i Petković tvrde da je Pretresno vijeće nedopustivo izmijenilo optužbe tužilaštva protiv njih tako što je razmatralo UZP koji nije onaj koji je naveden u Optužnici. Petković dodaje da je u završnom pretresnom podnesku tužilaštva navedeno da je tužilaštvo iznosilo užu tezu od one za koju je on osuđen. Tužilaštvo odgovara da Pretresno vijeće nije odstupilo od Optužnice, da su uvodna riječ tužilaštva, izvođenje dokaza i argumentacija tokom postupka bili u skladu s Optužnicom, te da njegov završni pretresni podnesak ne sadrži druge optužbe u odnosu na one o kojima je obaviješten. Žalbeno vijeće primjećuje da su žalioci na strani odbrane Optužnicom jasno obaviješteni o krivičnim djelima i vidovima odgovornosti za koje se terete. Žalbeno vijeće dalje smatra, uz suprotno mišljenje sudije Pocara, da se završni pretresni podnesak tužilaštva, u kom nije izričito i formalno povučen nijedan navod, ne može razumno tumačiti tako da znači da je tužilaštvo odustalo od vidova odgovornosti koji se stavljaju na teret u Optužnici. Žalbeno vijeće stoga konstatuje, uz suprotno mišljenje sudije Pocara, da Stojić i Petković nisu pokazali nikakvu grešku.

Ćorić takođe osporava tri aspekta obavještenja o optužbama protiv njega. Prvi i drugi, gdje se navodi da je Pretresno vijeće izašlo iz okvira Optužnice kad je donijelo zaključak o stanju okupacije i o obimu zaštite u odnosu na određene zatočenike, nepotkrijepljeni su i neuvjerljivi. Treći takav prigovor je da je Pretresno vijeće pogriješilo jer je smatralo da je on doprinio UZP-u vršenjem svojih ovlasti kao ministra unutarnjih poslova, budući da se za to ne tereti u Optužnici. Tužilaštvo odgovara da mu je dato jasno obavještenje, da je eventualni nedostatak primjereno otklonjen, te da, u svakom slučaju, Ćorićeva mogućnost da pripremi svoju odbranu nije bila suštinski ometena. Žalbeno vijeće konstatuje da je Optužnica dvosmislena u toj tački, što je čini nejasnom i manjkavom. Ovaj nedostatak nije otklonjen tužiočevim objelodanjivanjima poslije podizanja Optužnice. Manjkava optužnica čiji nedostaci nisu otklonjeni nanosi štetu optuženima, a ova manjkavost može se smatrati bezazlenom samo ukoliko se pokaže da mogućnost optuženih da pripreme svoju odbranu nije bila suštinski ometena. Tužilaštvo nije ispunilo svoju obavezu u tom pogledu. U svjetlu nanesene štete, Žalbeno vijeće djelimično usvaja Ćorićevu žalbu, poništava zaključke Pretresnog vijeća o njegovoj ulozi u UZP-u u svojstvu ministra unutarnjih poslova od 10. novembra 1993., te poništava osuđujuće presude koje su mu izrečene u vezi s njegovom odgovornošću kao ministra unutarnjih poslova na osnovu odgovornosti za UZP.

Prihvatljivost i ocjena dokaza

Sada prelazim na prigovore u vezi s prihvatljivošću i težinom dokaza, kao i kredibilitetom svjedoka.

Prlić i Praljak tvrde da je Pretresno vijeće pogriješilo kada je prihvatilo izvode iz dnevnika Ratka Mladića i na njih se oslonilo, iako im je uskratilo mogućnost da ponovo otvore svoj postupak ili da predlože dokaze kao odgovor. Stojić dodaje da je ovo predstavljalo nepotkrijepljene i neprovjerene dokaze iz druge ruke. Žalbeno vijeće konstatuje da oni nisu pokazali da je Pretresno vijeće zloupotrijebilo svoje diskreciono ovlaštenje prihvatanjem tih izvoda. Prlić nije nikada bezuslovno zatražio da njegov postupak bude ponovo otvoren i, u svakom slučaju, Pretresno vijeće mu je izričito dopustilo da podnese dokaze u svrhu pobijanja tih izvoda iz dnevnika, što je on i učinio. Praljku je takođe ponuđena mogućnost da osporava te izvode. Ni Prlić i Praljak, ni Stojić ne pokazuju da se nijedan razuman presuditelj o činjenicama ne bi mogao osloniti na ovaj dokaz. Njihove tvrdnje se odbacuju.

Prlić, Stojić, Praljak i Ćorić takođe osporavaju odluke koje se odnose na prihvatanje ili ocjenu dokaza, uključujući one u vezi s kredibilitetom svjedoka i svjedočenjem samog Praljka. Žalbeno vijeće smatra da oni ne pokazuju nikakvu grešku. U vezi s Praljkovom tvrdnjom da Pretresno vijeće nije objasnilo koje dijelove njegovog iskaza je smatralo vjerodostojnim, a koje ne, i zašto, Žalbeno vijeće smatra da on ne pokazuje kako bi nedostatak detaljnije rasprave obesnažio Prvostepenu presudu, te u skladu s tim odbacuje ovaj prigovor.

Pravni uslovi za teške povrede Ženevskih konvencija

Prelazim na pravne uslove za teške povrede Ženevskih konvencija.
Žalbeno vijeće, proprio motu, poništava zaključak Pretresnog vijeća prema kojem je međunarodni oružani sukob između snaga HVO-a i vojske bosanskih Muslimana (ABiH) postojao samo tamo gdje su se vodila aktivna borbena dejstva. Žalbeno vijeće podsjeća na to da se vremenski i geografski obim međunarodnog oružanog sukoba proteže i izvan tačnog vremena i mjesta neprijateljstava i smatra da su konstatacije Pretresnog vijeća o tome da je u konkretnim dijelovima Bosne postojao međunarodni oružani sukob dovoljni za to da odredbe u vezi s teškim povredama budu primjenjive na zločine počinjene u bilo kojem dijelu Bosne i Hercegovine sve do kraja oružanog sukoba, pod uslovom da se može utvrditi neophodni neksus s tim oružanim sukobom.

Kad je riječ o zaključku Pretresnog vijeća o stanju okupacije, Žalbeno vijeće smatra da je Pretresno vijeće ispravno analiziralo je li stanje okupacije postojalo u relevantnim opštinama u vrijeme kada su određeni zločini protiv zaštićenih osoba i zaštićene imovine počinjeni na okupiranoj teritoriji. Žalbeno vijeće smatra da je okupacija činjenično pitanje koje se mora rješavati od slučaja do slučaja. Žalbeno vijeće takođe smatra da neka sila može, na posredan način, da provodi vlast kakva joj je neophodna za svrhe okupacije, putem de facto organizovanih i hijerarhijski uređenih grupa. Bilo je mnogo faktora koji pokazuju da je Hrvatska, preko HVO-a, vršila stvarnu vlast u relevantnim opštinama, i Žalbeno vijeće konstatuje da Prlić, Stojić, Praljak, Petković i Ćorić nisu uspjeli pokazati da je Pretresno vijeće pogriješilo u tom svom zaključku.

Pretresno vijeće je takođe utvrdilo da su dvije lokacije u opštini Vareš okupirane nakon 23. oktobra 1993., i tužilaštvo prihvata da nije dokazano da je stanje okupacije postojalo u vrijeme kad je na tim mjestima određena imovina uništena i oduzeta. Žalbeno vijeće stoga poništava osuđujuće presude koje su u vezi s tim incidentima žaliocima na strani odbrane izrečene za uništavanje i oduzimanje imovine širokih razmjera.

Pretresno vijeće je, dalje, konstatovalo da su snage HVO-a držale u zatočeništvu dvije kategorije muškaraca Muslimana koji su uživali sveobuhvatne zaštitne odredbe Ženevske konvencije IV i koji nisu bili ratni zarobljenici za koje bi važile drugačije zaštitne odredbe Ženevske konvencije III. Kao prvo, u pogledu Muslimana pripadnika HVO-a, Stojić, Praljak, Petković i Ćorić tvrde da ratni zločini ne mogu biti počinjeni od strane vojnika protiv pripadnika vlastitih oružanih snaga. Žalbeno vijeće smatra da je Pretresno vijeće, u ovom slučaju, ispravno postupilo što je u obzir uzelo pripadništvo HVO-u tih Muslimana, a ne samo njihovu nacionalnost. Budući da za ocjenu o ovom pitanju relevantan faktor predstavlja stav koji su o pripadništvu imale vlasti koje su provodile zatočavanje, Žalbeno vijeće zaključuje da nije pokazano da je napravljena greška.

Kao drugo, u pogledu vojno sposobnih muškaraca Muslimana, Praljak, Petković, Ćorić i Pušić tvrde da je Pretresno vijeće pogriješilo kad je zaključilo da ti ljudi nisu bili pripadnici oružanih snaga. Oni se pozivaju na bosanski zakon o rezervnim snagama, kao i na poziv na opštu mobilizaciju. Pretresno vijeće je na suđenju te argumente dužno razmotrilo. Žalbeno vijeće dalje konstatuje da je razumni presuditelj o činjenicama imao razloga da zaključi da HVO nije u razumnom roku proveo individualnu ocjenu vojno sposobnih muškaraca Muslimana, kako to nalaže zakon. Povrh toga, iz konstatacija Pretresnog vijeća vidi se da su ti muškarci masovno hapšeni, zajedno sa ženama, djecom i starijim osobama, Muslimanima, te da su svi Muslimani zatočavani i tretirani na isti način bez obzira na svoj status. Prigovori na te zaključke se odbacuju.

Petković na kraju tvrdi da je zatočenje bilo neophodno iz bezbjednosnih razloga, te da je stoga bilo opravdano u skladu sa Ženevskom konvencijom IV. Žalbeno vijeće napominje da bi takva vrsta zatočenja zahtijevala individualnu ocjenu da svaki pojedinačni civil predstavlja neku konkretnu opasnost po bezbjednost. Pretresno vijeće je zaključilo da hapšenja nisu bila opravdana i da se Petkovićeva naređenja da se te grupe muškaraca i žena Muslimana uhapse kose sa Ženevskom konvencijom IV. Petković nije pokazao da je Pretresno vijeće pogriješilo u donošenju tih svojih zaključaka.

Kompletan sažetak presude možete promaći OVDJE.