RUSKI MEDVJED SE (NE)BUDI | Rusija gubi na Bliskom istoku i širom svijeta

Izgleda da se liberali i konzervativci na Zapadu podjednako slažu da se Rusija ponovo pojavila kao supersila s globalnim dometom.

I u samoj Rusiji stručnjaci za vanjsku politiku tvrde da bi za Zapad bilo bolje da se navikne na povratak njihove zemlje na međunarodnu scenu, no hoće li takva analiza izdržati pred dokazima?

Da bi odgovorio na to pitanje, Rajan Menon napisao je članak u listu Foreign Policy u kojem kaže da takve procjene, od kojih su neke sklone zastrašivanju, ne podnose objektivne analize.

Kako bi pojasnio svoje mišljenje, Menon kaže da je ruski bruto domaći proizvod malo veći od BDP-a Španije, koja ima manje od trećine ruskog stanovništva.

U vanjskim uspjesima ima pretjerivanja

Ruski vojni budžet manji je od desetine budžeta američkog, što je otprilike petina kineskog i manje od budžeta Japana.

Povrh toga, u uspjesima ruske vanjske politike ima pretjerivanja, smatra autor.

Prema standardnom narativu, predsjednik Vladimir Putin iskoristio je kolebanje američkog predsjednika Baracka Obame da intervenira u Siriji 2015. godine, zbog čega je dobio prednost u sukobu koji je uslijedio.

Smatra da to, zapravo, nije bio rezultat Putinove akcije, koliko rezultat strateškog partnerstva Moskve i Damaska.

Menon pojašnjava da je Sirija strateški partner Rusije od 1956. godine, kada je počela prodaja sovjetskog naoružanja i obuka sirijskih pilota u bivšoj Čepkoslovačkoj i Poljskoj.

Ugovor o strateškoj saradnji 1980.

Istakao je da je Sirija iznijela prvi zahtjev za raspoređivanje sovjetskih bombardera i borbenih aviona 1956. godine, ali je u to vrijeme odbijena.

Nakon sueske krize i zbog sukoba s Izraelom i Turskom, taj odnos se razvijao sve dok Sovjetski savez nije postao glavni izvor ekonomske pomoći i oružja za Siriju tokom Hladnog rata.

Od 1971. godine sovjetski ratni brodovi i podmornice počeli su koristiti luku Tartus u Siriji, a dvije zemlje su potpisale ugovor o strateškoj saradnji 1980. godine, piše Menon.

Dakle, Putinovo prisustvo u Siriji imalo je više veze s očuvanjem dugogodišnje strateške investicije u Siriji, nego s djelovanjem usmjerenim protiv Sjedinjenih Američkih Država, pogotovo što bi pad sirijskog predsjednika Bashara al-Assada doveo ili do dugoročnog haosa, ili do pobjede ekstremističkih skupina.

Bilo koji od ova dva ishoda značio bi udarac za ruske interese.

Pomoć Revolucionarne garde i Hezbollaha

Uprkos tome, nisu samo ruske zračne snage omogućile Assadu da vrati većinu Sirije, jer se teritorija može osvojiti samo kopnenim snagama, u čemu su pomogli borci iranske Revolucionarne garde i Hezbollaha iz Libana.

Autor zaključuje da Iran i Hezbollah, koji su se borili u Siriji, nisu došli podijeliti uloge s Rusima, već su podržali Assada iz vlastitih razloga i neće dozvoliti Rusiji da sama oblikuje sirijsku politiku nakon što su prolili toliko krvi svojih boraca.

U konačnici, to znači da će uspjeh Rusa u velikoj mjeri biti ograničen.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar