Đenan Galešić: Bez bosanskog odgovora vjerovatno ćemo nastaviti kliziti u apokalipsu

  • Đenan Galešić

Ako iz današnje perspektive posmatramo duboko u historiju naše zemlje, čini se da za bosanske ljude i bosanske probleme nema jednostavnih rješenja.

Temeljita revizija mnogobrojnih antibosanskih mutnih pojmova i krivih vrijednosti koje su se planski umetnule u bosansku svakodnevnicu i koje su kontaminirale bosansko društvo i bosanske ljude, te njihovo shvatanje samih sebe, svrstava se u ovom trenutku u zadatke i dužnost bosanskih državotvornih mislilaca.

 Važno je razumjeti bosansko okruženje i njegov odnos prema dvije kategorije: bosanskoj državnosti i mogućnosti formiranja bosanske nacije.

Moj kolega Aličehić i ja nismo historičari. Mi se svrstavamo u krug ljudi koji promišljaju Bosnu u skladu sa savremenim shvatanjima bosanske historije, bosanske hiljadugodišnje religijske raznolikosti, te sa savremenim shvatanjima naroda, nacije i države.

U našoj knjizi nema antisrpskih, antihrvatskih ili antibošnjačkih stavova, ali ima razobličenih i iskristalisanih ideološki zamotavanih i prikrivanih metoda, kojima je onemogućavana realizacija dvije kategorije: Bosne kao države i bosanskog naroda kao nacije.

Ključno pitanje koje želim ovdje postaviti i oko kojeg želim reći nekoliko naših opservacija je: Zašto bosanski narod nije postao politički narod, tj. nacija, kada su to postali drugi balkanski narodi ?

Početak 19. vijeka karakterišu naredbe osmanskog dvora da se bosanski odredi šalju prema Srbiji da suzbijaju tamošnje ustanke. Ovo se bosanskim ljudima predstavljalo i kao njihova vjerska dužnost. Visoka Porta i Sultanov Dvor bili su bez sluha kada se radilo o razumjevanju položaja bosanskog naroda, dok su istovremeno dogovorom rješavali politička pitanja sa Srbijom. Na te dogovore, Srbija je upućivana od strane i ruskog i austrijskog cara.

Propale su sve srbijanske intervencije u Beču i Sankt Petersburgu da Austrija i Rusija pomognu ustanak. Odnos ruskog i austrijskog dvora prema Srbiji bio je identičan: Vi ste raja Stambolska i molite sultana da vam se smiluje. Rusi nikada nisu angažovali u Srbiji više od tri bataljona vojske. Karađorđe je, ostavljen od Rusije, pisao dva pisma Napoleonu Bonaparti, u kojima je tražio njegovu zaštitu i podršku za srbijansku autonomiju, te obećavao lojalnost Srbije. Bonaparte po ovom pitanju nije učinio ništa.

Sultan je priznao kneževsku vlast na teritoriji beogradskog pašaluka 1830. godine. Autonomna Kneževina Srbija uspostavljena je dogovorom kneza Miloša Obrenovića i vrha osmanske vlasti.

Ovim činom Srbiji se otvara mogućnost da uspostavi svoj nacionalni program, prvi put napisan i preciziran od strane Ilije Garašanina, 1844. godine. Dakle, samo 14 godina poslije uspostave autonomije, srbijanski nacionalizam dobija aspiracijsku notu, postaje ekspanzivan. On djeluje po matricama formiranja balkanskih nacija, gdje se traže vanjski i unutrašnji nacijski neprijatelji (uvijek personifikovani u Turcima i domaćim muslimanima), gdje se teži nacijskoj čistoći i homogenosti, gdje je teritorija element kojim su opsjednute nacijske elite.

Kada se razgovara o predmetnoj temi važno je uzeti u obzir djelovanje osmanlijske vlasti i element egzekucija. Naime, tokom cijelog 19. vijeka osmanlijska vlast vršila je egzekucije uticajnih i obrazovanih bosanskih prvaka. Mnogi od njih su pogubljeni jer su se odvažili iskati poštivanje specifičnosti Bosne. Primjer šejha Hamze Orlovića sa početka 16. vijeka upravo je takav. On je osnovao autentični bosanski derviški red Hamzevije sa ciljem da Bosnom vlada maternji jezik i domaći čovjek. Od uleme bliske Sultanovom Dvoru proglašen je heretikom i njegov je pokušaj u krvi ugušen.

Da bi približili stepen stradanja bosanskog naroda u tom vremenu, valja istaći najdrečavije primjere i pokazatelje.

Dželaludin Paša, osmanski upravnik u Bosni od 1820. do 1822. godine naredio je smaknuća gotovo svih bosanskih prvaka koji su imali hrabrosti ukazivati na probleme Bosne i bešćutnost Visoke Porte i Sultanova Dvora prema pitanjima koja su se ticala naše zemlje.

gradascevic1.jpg - Đenan Galešić: Bez bosanskog odgovora vjerovatno ćemo nastaviti kliziti u apokalipsu

Godine 1831. i 1832. u sklopu akcije gušenja „Pokreta za autonomiju Bosne“, bosanski narod je dodatno ubijan, ali taj se put nije stalo na prvacima i uglednicima, nego se išlo i prema onim pojedincima i porodicama koje su bile gorljive pristalice „Pokreta za autonomiju Bosne".

Godine 1850. i 1851. godine izvršene su dalje likvidacije bosanskih uticajnih ljudi, ovaj put pod vodstvom Omer Paše Latasa, čiji se manda pokazao katastrofalnim, pa Bosna tada skoro u potpunosti ostaje bez svoje intelektualne, ulemanske, vojne, plemićke i druge elite.

Od 1870. do 1879. godine broj bosanskih muslimana opao je sa 694.000 na 449.000. Ovaj manjak od 245.000 ljudi direktna je posljedica ubijanja i progona, te njihovog istrajavanja u borbi za svoju zemlju, što se najočitije pokazalo u vrijeme okupacije Bosne od strane Austro – Ugarske Monarhije.

Značajno je u vezi predmetne teme navesti i odbijanje bosanske feudalne muslimanske elite da se pravno i politički izjednjače sa bosanskim pravoslavnim i katoličkim stanovništvom. Tu su i uvijek prisutne subjektivne karakteristike: lična netrpeljivost, sujeta, gramzivost, pohlepa, zavist, i sl., što je poticalo nejedinstvo Bošnjaka u vojnom i političkom smislu, te u dobroj mjeri uticalo na slom „Pokreta za autonomiju Bosne“ sa Gradaščevićem kao liderom.

Posebno je bitno imati u vidu da u ovom periodu sazrijevaju srpska i hrvatska nacionalna ideologija, a njihov se proces oblikovanja temeljno oslanja na vjeru i jezik. Inače, sve što se odnosilo na rađanje nacionalne svijesti na zapadnom Balkanu, dešavalo se u svjetlu katoličko – pravoslavnih šema i odnosa snaga, a upravo takve snage su razorno djelovale na mogućnost rađanja bosanske državotvorne nacionalne svijesti u 19. vijeku.

Tako formirane katoličke i pravoslavne izolirane malograđanske nacijske elite u bosanskom susjedstvu, nisu umjele dragačije djelovati nego sa pozicija mita, uskogrudnosti, skučenosti, snobizma, provincijalizma i klerikalizma. Takve nacijske elite oblikovale su srpsku i hrvatsku nacionalnu svijest u razdvojenoj, suprotstavljenoj formi. Snažan uticaj zastarjelih, nesavremenih i radikalnih elemenata koji se pojavljuju u obliku SPC i KC, proizveli su jezovitu nacionalnu ideologiju kod bosanskih susjeda.

Dakle, radilo se i još uvijek se radi o zasebnostima pravoslavnim, katoličkim i muslimanskim, zasnovanim na najbanalnijoj religijskoj bazi. Radilo se, i još uvijek se radi o samozglupljujućim uzajamnim negacijama, koje se trajno inspirišu prije svega neznanjem, a zatim i izvrtanjem istine o sebi i o svojim susjedima.

Iz bosanske perspektive to su bili elementi koji su proizvodili rasulo i razjedinjavanje bosanskih ljudi, pa je rezultat njihove djelatnosti po Bosnu, bio i ostao katastrofalan. Prema aspiracijskim planovima bosanskih susjeda granice vjere i jezika trebale su predstavljati državne granice. Granice srpske i hrvatske nacije uvijek su projektovane na Bosnu, tačnije na istovjernike u Bosni, a posljedično tome i na bosanski teritorij.

Valja istaći da srbijanska nacionalna i ujedno državna ideologija nosi u sebi nekoliko ključnih stalnih karakteristika.

Srbijanski je nacionalizam uvijek bio u svojoj suštini „teritorijalni nacionalizam“, što ga posebno određuje kada je u pitanju bosanski teritorij.

Srbijanska nacionalna ideologija polaže tzv. „istorijska prava na bosanski teritorij“, što se pravda teritorijalnom rasprostranjenošću Srbije za vrijeme cara Dušana. Naime, gdje god se Dušanova država u teritorijalnom smislu protezala, taj prostor proglašavao se srpskom zemljom.

Kada se metoda tzv. „istorijskih prava“ ne pokaže efektnom, jer se teritorijalne aspiracije sudaraju sa nepravoslavnim stanovništvom, onda se ističe tzv. „etničko načelo“, koje ne znači ništa drugo nego najbanalniju konstrukciju kojom se stanovništvo drugačijeg vjerskog ispovjedanja jednostavno proglašava etničkim Srbima, koji su nekada u svojoj prošlosti prihvatili da na drugačiji način mole Boga.

Za naglasiti je da je nacionalna tradicija bosanskih susjeda uglavnom iskonstruisana, te stvorena na patetičnim temeljima pri čemu su mrtvi kraljevi i drugi pogodni likovi iz prošlosti proglašavani nacijskim “božanstvima”, što je tipično za zaostale agrarne, patrijarhalne mase stanovništva, koje su bile idealna građa za sve vrste oblikovanja i manipulacija.

Ilustrativan je primjer skupine srpsko pravoslavnih teologa, prvenstveno Justina Popovića i Nikolaja Velimirovića, koji su izmislili 1930. godine pojam „svetosavlje“. U doslovnom razumjevanju radi se o pravoslavlju Svetog Save, utemeljitelju autokefalne srpske crkve u 12. vijeku. Svetosavljem je značenje srpskog pravoslavlja usklađeno i preoblikovano onako kako je to zahtjevala nacijska potreba i nacionalistička moda. Tu se radi o sekularizaciji religije i njenom povezivanju sa nereligioznim vrijednostima i sekularnim, državnim institucijama Srbije, čime je ona odvojena od njene univerzalne tradicije učenja i poslanstva na zemlji. Takva religija je vrlo lako upotrebljiva kao oružje u rukama nacijskih elita. Svetosavlje je religiozno izvana, ali sekularno i nacionalističko iznutra.

Pomenimo i karakterističan primjer Kosova. Srpski nacionalizam temelji se na kosovskom mitu. Na toj osnovi okrenuta je naopako sva istorija ovih prostora. Rijetko je koji nacionalizam u svijetu bolje iskoristio mitologiju, ali i istovremeno prešutio i “zaboravio” rani vrlo dobar tursko - srpski odnos. Ironija je da Kosovo nije bilo glavni događaj ili prekretnica, nego epizoda poslije koje je Srbija i dalje imala evropski važnu političku ulogu, sve do pada Beograda 1521. godine, dakle još 132 godina kasnije.

 Sva razgraničenja srbijanskog i hrvatskog nacijskog projekta dogovarana su kroz teritorijalno i narodnosno tkivo Bosne.

Bosna i njeno hiljadugodišnje religijski pluralno društvo, sa “bosanskom filozofijom života” kao civilizacijskim dostignućem, shvaćani su i proglašavani greškom, preživjelom negativnom pojavom koju treba obesmisliti, te na kraju i potpuno uništiti.

Kako Bošnjaci odgovaraju na ove procese? U ovom periodu identifikujemo i bošnjačku sukrivicu ili samokrivicu ili samomarginaliziranje. U Bošnjaka su permanentno prisutne pojave autosrbizacije, autokroatizaciji, nacionalne ravnodušnosti, pa i negiranja bosanske sposobnosti za samostalnom državom.

Dakle, u bosanskom narodu nije bilo političkih i ekonomskih snaga, grupa ili organizacija, kojima bi nacionalna ideja bila neophodna za ostvarivanje ciljeva i interesa.

Nema u tom vremenu u Bosni ni građanske klase koja svugdje u Evropi podstrekava, vodi i oblikuje modernu naciju.

Nema u Bosni tada kritične mase nacionalne inteligencije, nacionalne elite, koja bi pokrenula nacionalni program i stavila se na čelo ustoličenja bosanske nacije.

republika-bosna-i-hercegovina-zastava-un.jpg - Đenan Galešić: Bez bosanskog odgovora vjerovatno ćemo nastaviti kliziti u apokalipsu

Tradicionalna vjerska tolerancija, odnos međusobnog uvažavanja, pouzdanja i poštovanja, kulturno prožimanje i duboka svijest bosanskih ljudi o zajedničkom porijeklu, počeli su se urušavati krajem 19. vijeka.

Postoje brojna neupitna svjedočanstva da su se do duboko u 19. vijek, pa i kasnije, dijelovi bosanskog stanovništva koji pripadaju katoličkoj i pravoslavnoj sakralnoj tradiciji, samorazumjevali kao Bosanci ili Bošnjaci, a nikako kao Srbi ili Hrvati.

Zanimjivo je recimo kako su bosanske ljude razumjevali Britanci kroz svoju diplomatsku korespondenciju u drugoj polovini 19. vijeka. Niti u jednom slučaju bosansko pravoslavno i katoličko stanovništvo ne nazivaju Srbima ili Hrvatima, dok istovremeno takve nazive Britanci koriste za pravoslavne i katolike, ali u Srbiji i Hrvatskoj. Cjelokupno bosansko stanovništvo u svojim dokumentima Britanci imenuju: Bošnjaci, Bosanci, zemljaci, domaći i jasno ga razlikuju od stranaca koje imenuju Osmanlijama ili Turcima.  

I meritorni srbijanski autori tog doba, kao što su Ilija Garašanin i Vuk Stefanović Karadžić, Bošnjake i bosanski jezik spominju u svojim djelima eksplicitno i pod tim pojmom podrazumjevaju sve stanovnike Bosne, bez obzira na njihovu vjersku različitost.

Mnogi južnoslavenski pisci jasno su označavali individualitet naroda Bosne, pri čemu je zanimljivo da su pojmove Bošnjak i Bosanac razumjevali kao sinonime. Takva pisanja imamo npr. u predgovoru „Novom Zavjetu“ iz 1562.; kod Ivana Tonka Mrnavića iz 1626. godine; kod pjesnika Marka Marulića početkom 16. vijeka; kod prvog južnoslavenskog gramatičara Bartolomeja Kašića iz 1640.; kod Andrije Jambrešića iz 1742.; a posebno je za istaći da je dubrovačka historiografija kroz sve periode svoga postojanja bila ta koja je afirmisala Bosnu i bošnjački narod.

Za navesti je da je i nakon Austro - Ugarske okupacije Bosne, u Sankt Petersburgu objavljen tekst čiji se autor potpisao kao „pravoslavni Bošnjak“.

Međutim, proizvele su se opake konstrukcije, afirmisala se pseudohistorija istaknutih sljedbenika antibosanskog djelovanja, kao što su Đorđe Popović Daničar, Stanoje Stanojević, Vladimir Ćorović, Vlado Glušac, Vladimir Gaćinović, Jefto Dedijer, Jovan Cvijić, Borivoje Jevtić i mnogi drugi. Njihove pseudonaučne konstrukcije nosile su, i nose u sebi mnogo šovinizma, otrova i megalomanije, a sve te teze i stavovi i danas se „kusaju“ čak i po visokim školama i visokim naučnim krugovima. Aktivnosti i teze Vase Čubrilovića, Dobrice Ćosića i Milorada Ekmečića i te kako se zaslužuju spomenuti u antibosanskom kontekstu.

Posmatrano sa stanovišta bosanskog iskustva, kritičko razotkrivanje metoda aspiracijskih nacionalizama iz bosanskog susjedstva, predstavlja preventivno djelovanje za budućnost.

I danas, kao i tada, kvalitetan odgovor jedino može biti u snaženju bosanske države, države potpuno otvorene za sve identitetske različitosti bosanskog stanovništva. Države koja dokazuje da postoji praktična mogućnost da sve različitosti stanovnika jedne zemlje budu obuhvaćene jednim odgovarajućim političkim, kulturnim i ekonomskim sistemom. Naglašavam, sve različitosti.

Valja podsjetiti na činjenicu da je pojam „nacija“, kakav je nametnut u savremene  identitete na ovom području, izvorno staljinistička konstrukcija. Rusija je primjenila Staljinov model formiranja nacionalnosti. Staljin je 1936. godine direktno naložio da nacionalnost koja daje ime pojedinoj sovjetskoj republici mora predstavljati više ili manje kompaktnu većinu u toj republici. Samo su etnički homogene cjeline mogle imati status republike, a one koje nisu homogene mogu imati status autonomne oblasti. KPJ je jednostavno prenijela takav model na Jugoslaviju.

Bosni susjedne države formirane su kao etničke države, tj. primjenjeno je etničko shvatanje nacije. Po ovom konceptu, nacija se shvata kao zajednica ljudi jednog jezika, koji zamišljaju (i u to vjeruju), da imaju istovjetno drevno etničko porijeklo, istu istorijsku sudbinu, da dijele isti geografski prostor, istu mitologiju, iste simbole, predaje, bajke, običaje, navike, mentalitet, folklor, religiju i religijsku praksu, itd.

Osnovno obilježje etničke države je njeno nastojanje da se homogenizuje i očisti od uljeza. Njena je vodeća preokupacija da joj granice budu isključivo vjerske i jezičke. Dakle, ni prirodne, ni historijske granice ne udovoljavaju željama etničke države, nego naprotiv, ostaju permanentni izvor međudržavnih sukoba.

Neminovno je na ovom mjestu istaći ulogu Srpske Pravoslavne Crkve. U skladu sa razumjevanjem srpske nacionalne države - kao države svih Srba, ali i razumjevanjem srpske nacije - kao etničke i vjerske zajednice, SPC nikada nije priznala AVNOJ - ske granice. Već od 1990. godine njeni velikodostojnici pozivaju na podjelu Jugoslavije po etničkim i vjerskim granicama i stvaranje srpske homogene etničke države, izričito predlažući podjelu BiH. Kasnije, kada je rat za nove granice već bio u toku, 1992. godine Sabor SPC izdao je i zvanično saopštenje da ne priznaje AVNOJ - ske granice, koje su za SPC dvostruko manje od srpskog istorijskog prostora.

Prema drugom, savremenom, od strane OUN opšteprihvaćenom modelu konstituisanja nacija, modelu „državljanske nacije“, nacije moraju posjedovati utvrđene teritorije, tj. one su teritorijalne zajednice sa istorijom i kulturom koju svi dijele. Nacija je jednaka državi, a država naciji. Po ovom državljanskom shvatanju nacije, nacija je ukupnost državljana koji obitavaju unutar državne teritorije i podvrgnuti su zakonima dotične države. Dakle, državljane jedne zemlje, ne integriše u političku zajednicu njihovo porijeklo ili religija, nego vrijedi osnovno pravilo: ko je rođen na području jedne države ili tamo stanuje duže vrijeme, pripada političkoj zajednici koja vlada tom teritorijom.

stecak-1.jpg - Đenan Galešić: Bez bosanskog odgovora vjerovatno ćemo nastaviti kliziti u apokalipsu

Bosna i bosanski ljudi okruženi trajnim animozitetom onih susjednih snaga koje su nas vijekovima držale u ratnom ili poluratnom stanju, danas doživljavaju isti zulum, jer iste snage hoće da proglase bosanskog čovjeka učmalim, radikalnim i vjerski zaguljenim.

Kada se radi o dijelu stanovništva Bosne koji pripada islamskoj sakralnoj tradiciji, iste antibosanske snage nastoje da ga proglase i drže samo i jedino Bošnjakom muslimanom, sa akcentom na njegovo muslimanstvo, bez isticanja pripadnosti državi, zemlji, narodu, naciji. To su iste one snage kojima su periodične provale u našu zemlju jedinim, čini se istorijskim pozivom.

 Ta antibosanska laž našla je svoj praktičan iskaz u proglašavanju i nazivanju bosanskih muslimana Turcima. Nazivanje bosanskih muslimana Turcima nije bila posljedica slučajnosti i neznanja, već planski konstruisanog stereotipa, te želje nacijskih ideologa da se religijska razlika poveže sa rasnom razlikom. Da se bosanski muslimani određivani kao Turci, otšiju od Bosne i da im se oduzme svaka veza s Bosnom.

Takav Turčin nema karakter, on slijedi pogrešnog božjeg poslanika i moli pogrešnog Boga, njegovu usidrenost u Bosnu treba razmontirati, njega dehumanizirati, tj. predstaviti ga tuđim, stranim elementom, izbagatelisati ga i nipodaštavati sa aspekta ličnog i narodnosnog karaktera, zatim sa moralnog, intelektualnog, običajnog, ekonomskog, aspekta, itd., te na kraju i eliminisati iz Bosne.

Želim na ovom mjestu još nešto da naglasim. Veliki problem svake ideologije koja ima aspiracijski, ekspanzivan karakter i koja teži homogenosti i čistoći nacijskog tijela je: kako natjerati ljude da počine strahote. Kako u ime višeg cilja učiniti ono što kao pojedinac smatrate pogrešnim.

U historiji su poznati takvi primjeri. Heinrich Himmler je npr. bio svjestan ovog problema, jer su njemački oficiri i vojnici morali činiti strahote, ubijati jevreje. Himmler je osmislio rješenje u vidu tvrdnje i poruke oficirima i vojnicima da: svaki običan čovjek može učiniti veliku stvar za svoju zemlju ako se žrtvuje za nju, ali da su samo istinski i veliki ljudi spremni izgubiti dušu i činiti strahote za svoju zemlju. Drugim riječima, u službi domovini svi su grijesi oprošteni.

Mi, bosanski ljudi, ne možemo tražiti od naroda kojima smo okruženi da o nama znaju više nego što mi znamo o sebi, a naše poznavanje vlastite bogate prošlosti oskudno je.

Mi se, bosanski ljudi, u ovoj halabuci preuveličavanja važnosti pojedinih Bosni susjednih kulturnih cirkusa, po njihovim mjerilima nismo uopšte ni pojavili, a ako i jesmo naš hod je još uvijek tih, nečujan i zanemariv.

Mi, bosanski ljudi se s vremena na vrijeme čudimo zlobnom cerekanju naših susjeda.

Identiteti bosanskog stanovništva, bilo da su Bošnjaci, Srbi ili Hrvati ne mogu se u potpunosti razumjeti ako se posmatraju samo kroz prizmu islama ili kršćanstva, već se moraju razumjevati u specifičnom bosanskom kontekstu, koji je proizašao iz zajedničke historije i teritorije Bosanaca, kako islamskog, tako i kršćanskog porijekla.

„Bosanska filozofija života“ podrazumjeva otvorenost za sve identitetske različitosti naše zemlje, što znači za Srbe, Hrvate, Bošnjake, Jevreje, Rome i sve druge. Ali svi su oni obuhvaćeni ustavnim poretkom. E to je državno nacijstvo, to je jedini način štićenja bosanske društvene pluralnosti.

Rat protiv Bosne uvijek je vođen sa zlom namjerom da se što temeljitije iskorijene dokazi o postojanju bosanskog nasljeđa - „bosanske filozofije života“.

Ova knjiga nudi pozitivnu sliku Bosne, nudi pozitivan pogled u budućnost. Ukazuje na mogućnost rehabilitacije velike bosanske ideje pluralnog društva koju Bosna baštini jedan milenij.

Bez adekvatnog bosanskog odgovora vjerovatno ćemo nastaviti kliziti u apokalipsu čekajući da nas katastrofe razdrmaju i probude. Upravo zbog toga i ne treba prihvatiti jeftini optimizam, nego staviti u zadatak našem pokoljenju da progovori na temelju svog iskustva i svojih spoznaja o Bosni.

Da progovori o onome šta je bilo, ali i o onome šta i kako bi trebalo biti.

Ovaj tekst je pročitan na promociji knjige „Tragom drevnih Bošnjana: bosanska država i nacionalni identitet(i) kroz historiju“, koja je održana 09.11.2019. u Vitezu.

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar