Kako živjeti kada vam oduzmu kulturu, maternji jezik i religiju?

Kako živjeti kada vam oduzmu kulturu, maternji jezik i religiju?

Piše: Jasmin Agić

Ljudska drama osnov je svake velike filmske priče i kada je, kako kaže, slijedila osjećaj i snimila film o Aymi, tinejdžerici koja je usvojena kao devetogodišnje dijete u jednu dansku porodicu, autorica filma Girl in Return Katrine W. Kjaer znala je da će to biti priča o potrazi za identitetom, prenosi Al Jazeera Balkans.

Otrgnuta od svoje kulture, s novim zapadnjačkim imenom i prisiljena da zaboravi svoj maternji jezik Aymi je djevojka koja u svom nastojanju da pronađe identitet pokušava obnoviti uspomene na izgubljene korijene. Ali u tom nastojanju nailazi na prepreke koje se najviše ogledaju u birokratskim zaprekama i nerzumijevanju nove porodice. Odlučna da obnovi izgubljene veze Aymi, bez znanja roditelja i upkos zabrani vlasti, tajno odlazi u Etiopiju sresti se sa svojom „izgubljenom“ porodicom.

Ali, povratak u Etiopiju nije polučio željeni rezultat jer tek dolaskom u Adis Abebu shvata da zapravo ne pripada ni jednom svijetu – onom u Danskoj niti onom u Etiopiji. Na kraju svoje potrage za izgubljenim identitetom Aymi se suočava sa svojim najvećim strahom jer joj postaje jasno da je osuđena na rastrgan život i trajnu nepripadnost.

Film Girl in Return biće prikazan na ovogodišnjem AJB DOC festivalu dokumentarnog filma u okviru Takmičarskog programa, a autorica filma KAtrine W. Kjaer govorila je za Al JAzeeru Balkans o pitanjima koja je film već uspio "isprovocirati" u javnosti Danske.

Film je priča o nemogućnosti mlade djevojke da se navikne na potpuno novi život. Amy je iz Etiopije i usvojena je u jednu dansku porodicu. Koliko njena lična drama opisuje nemogućnost stranaca da se adaptiraju u danskom ili skandinavskom društvu?

Aymin slučaj ili njenu životnu priču vidim kao strukturalni problem o tome koliko pogrešan može biti proces usvajanja ako se ne uvaže i ne implementiraju kulturalne razlike i ne uvaži tuga i žaljenje za napuštanjem svoje domovine i porodice. I to je slučaj ne samo u Skandinaviji nego u cijeliom zapadnom svijetu.

To, isto tako, pokazuje da agencije za usvajanje djece imaju tendenciju da zanemaruju kulturalne razlike i nesuglasice u procesu usvajanja djece. Posebno je to izraženo u slučajevima kada roditelji misle i kada su ubijeđeni da će usvajanje biti otvoreno i da će ostati u kontaktu sa svojom djecom i da će se ta djeca jednog dana kada postanu odrasli i nezavisni ljudi vratiti svom prvobitnom domu.

A porodici koja usvaja dijete rečeno je nešto sasvim drugo, najčešće kako oni spašavaju siroče od roditelja koji su na samrti i koji su zahvalni što daju dijete. Tako da se takva usvajanja često pretvore u nešto što bih opisala sintagmom „izgubljeni u prijevodu“ od samog početka i onda takav jedan slučaj ima fatalne posljedice kasnije.

Koliko neuspjeh njenog slučaja govori o sistemu usvajanja djece u Danskoj, odnosno postoji li potreba da se taj sistem reformiše?

Moje je mišljenje da je potrebno da se u cijelom svijetu ponovo razmisli kako proces usvajanja djece treba da izgleda. A posebice je potrebno da se pažnja fokusira na prava djeteta u procesu usvajanja. Usvajanje uvijek treba biti proces od kojeg će najveću benefit imati dijete. I djetetu bi trebalo omogućiti pravo da samo odluči o svom identitetu.

Otprilike 85 posto usvojene djece širom svijeta ima barem jednog živog roditelja, Pa tako, ako postoji živ roditelj ili neki drugi blizak član porodice morali bismo sebi postaviti pitanje zar ne bi bilo bolje za dijete da pomognemo njegove roditelje kako bi bili u stanju podizati svoje dijete.

Problem sa Ayminom prilagodbom na novu porodicu i na novo društvo je, između ostalog, i što je bila prinuđena odreći se dijela svog identiteta. Naime u Danskoj je dobila novo ime. Koliko je ova praksa rasprostranjena i koliko je pogubna za razvoj jedne ličnosti?

Tokom svog istraživanja otkrila sam da je većina usvojene djece, s kojom sam imala priliku razgovarati, imala u nekom vidu veoma slilčno iskustvo onom koje je imala Aymi. Novo ime, osjećaj ljubomore koji je dolazio od strane porodice koja ih je usvojila ako bi govorili o svojoj domovini ili rođacima koji su ostali u domovini. Sve je to bilo veoma slično, uz neke varijante, ali u svakom posebnom slučaju mogao se prepoznati isti osjećaj i ista patnja kroz koju su prolazili.

Isto tako, otkrila sam da je skoro više od pola pacijenata u psihijatriskim ustanovama namijenjenim mladim ljudima imalo naslijeđe i iskustvo usvojiteljske porodice.

Kompletan intervju pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar