Piše: Dragan Bursać

Predvečerje.  Osamdesete se polako odmotavaju. Jedan autobus prepun zvijezda vozi se lagano niz padine Kozare. A u autobusu su košarkaši Bosne, košarkaši evropskog prvaka. U autobusu su svi - Varajić, Vučević, Benaček, Đogić, Bosiočić, Izić, Radovanović, Hadžić... svi osim Mirze Delibašića. Ove, svjetske zvijezde košarke došle su u Prijedor na lokalni turnir.

Sumrak, Kozara i pod njom taj autobus sa ponaboljim od nas. U jednom trenutku vozač koči i pita, momci, hoćemo li stati, imamo stopera. Vesela družina zvjezdana zagraja, HOĆEMO!

Prvo pojavljivanje

U autobus ulazi lagano i sigurno mladić od dvadeset godina, duge kose, sa gitarom na ramenu. Pita da li je slobodno i sjede iza vozača. Nekakva čudna tišina preplavi autobus. To je onaj osjećaj kada neko poseban uđe među ljude, neko toliko poseban, da ga i zvijezde prepoznaju, prenosi Al Jazeera Balkans.

„Kako se zoveš, upita vozač, a cijela ekipa Bosne naćuli uši, kao da je to nešto mnogo važno?“

„Mirko, Mirko Amidžić“, reče momak i trznu po žicama jedan akord.

Svjedoci kažu da se košarkaške legende nisu bolje provele na nekom putovanju, nego tada na Kozari. Ovaj Mirko im je svirao i pjevao milozvučnim glasom i bilo je toliko lijepo da su Varajić i Hadžić pola u šali, a pola u zbilji predložili Mirka Amidžića za dio tima. I tako je jedno potkozarsko dijete cijeli turnir presjedilo u druženju sa zvijezdama.

A sve ovo bi bila jedna trivija, jedna priča od milion neispričanih priča iz bivše zemlje da nije zapravo početak nečeg posebnog i mnogo većeg. I u svemu nije najposebniji niti autobus, niti košarkaši Bosne, niti, Kozara, niti taj turnir. Najposebniji je Mirko Amidžić, legenda o kojoj (do sad) jedino meleci pričaju, jer je dio njihovog carstva.

Drugo pojavljivanje

Jer, bio je to onaj Mirko, pjevač, pisac, gitarista, Mirko košarkaš i dio vezivnog tkiva Kozarca, koji će skončati uz svoje Kozarčane. Bio je to onaj Mirko, ono harizmatično biće, što će desetak godina kasnije, iz svog stana u Kozarcu demonstrativno izbaciti televizor kroz prozor, zbog četničke propagande. Bio je to onaj Mirko, što je rekao četnicima, idem sa svojim ljudima u Omarsku, idem da logorujem.

Bio je to onaj Mirko, što je primio hiljade udaraca u toj Omarskoj, što je od stražara otimao kruh i daovao ga nenama i dedama po podovima kaznionica, bio je to onaj Mirko što nije htio izaći iz logora, niti na pozive i urgiranje rodbine. I bio je to onaj Mirko, što je na koncu, nakon rasformiranja logora ostao SAM u neprepoznatljivom, smrću izranjavljenom Kozarcu, da piše stihove svoje, predosjećajući smrt oko sebe i smrt u sebi.

Pa je na poleđini jedne fotografije pronađeno i ovo, iz Mirkova srca izašlo:

 Ponekad se sasvim čudno

osjetim u tami,

Na krilima svoje mašte

koja u san tone,

Životu se radujemo

umiremo sami,

Jer niko od vas noćas ne zna

za kim zvona zvone,

Samoća mi ruke sklapa

poklanja me tebi,

Ko galeba burnim morem

vjetrovi me gone,

Svoju bol još skrivam negdje

dubko u tami,

Jer niko od vas noćas ne zna

za kim zvona zvone,

 Kad nebo dušu uzme i otvori

ispred mene znam zatvorit ćeš vrata,

Kiša ubija lagano sjećanja

svojim monotonim zvukom,

Umjesto tebe ona me miluje

svojom hladnom rukom,

U tvojoj sobi dok traje igra

vremena i sata

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.