Ko i zašto ne želi BiH u NATO-u?

Ko i zašto ne želi BiH u NATO-u?

Piše: Edin Subašić

Osim što bi učlanjenje BiH u NATO rezultiralo ekonomskim razvojem, stranim ulaganjima i većim stepenom sigurnosti i političke stabilnosti, NATO je i jedina konkretna i efikasna prepreka podjeli zemlje.

Priključenje žele spriječiti separatisti i pristalice velikodržavnih projekata, a svoj interes u tome vide i konzervativni bošnjački redukcionisti u BiH. Ruski glas protiv BiH u NATO-u krije sasvim drugi interes, daleko izvan Balkana, prenosi Al Jazeera Balkans.

Nakon što je i Makedonija ovih dana riješila mnogima nerazumljivi spor oko imena države sa Grčkom i potom joj ekspresno otvorena vrata na putu u NATO, zagovornici takvog puta Bosne i Hercegovine dobili su povod da opet istaknu neophodnost priključenja i BiH ovom Savezu. Argumenti da bi članstvo BiH u NATO-u imalo pozitivne efekte na ekonomiju zemlje, političku stabilnost i sigurnost gotovo da nemaju ozbiljne protuargumente.

Dakle, ako odbacimo već izlizane „razloge“ srpskih separatističkih snaga unutar BiH, srbijansko podržavanje Banje Luke i rusko strateško protivljenje širenju NATO-a, kao nužnost se nameće rasvjetljavanje stvarnih, suštinskih razloga ometanja NATO puta Bosne i Hercegovine i sa nekih drugih strana.

Već politički iritantno zvuče razlozi Milorada Dodika i drugih zvaničnika RS protiv puta Bosne i Hercegovine u Savez. Dakle, stavovi: „oni su nas bombardovali pa nećemo“, „kad uđe Srbija, onda će i RS“, „ne može RS u Savez jer nećemo da ratujemo protiv Srbije“ i najnovija „deklaracija o vojnoj neutralnosti“ samo su izgovori kojima se ni približno ne opravdava strateška upornost u protivljenju. Šta su onda stvarni razlozi opstruiranja i otežavanja puta Bosne i Hercegovine u NATO?

Velika Srbija... četvrti pokušaj?

Regionalnu balkansku geopolitiku već više od jednog stoljeća nastoje kreirati i nametnuti srpske političke elite pri čemu su hrvatske elite u različitim razdobljima nastojale iskoristiti politički trenutak i izboriti svoj interes. Uzmimo da je ideja „velike Srbije“ sa imperativom okupljanja svih Srba u jednoj državi, prvu realizaciju imala u granicama kraljevina SHS i Jugoslavije. Slijedio je neuspješni pokušaj Moljevićevog modela iz 1941. godine, ali se ipak suština tog projekta uspjela ugraditi u sveobuhvatnu FNRJ/SFRJ nakon ideološkog preobraćenja i brijanja brada. Treća „velika Srbija“ projektovana je Memorandumom SANU, a neuspješno (?) pokušana 1991-95. godine. Čini se da su srpske političke elite, svakako ne samostalno, ocijenile da je sada vrijeme za četvrti pokušaj i na to ukazuje više indikatora.

Već od kraja rata 1995. godine Srbija i RS opstruiraju razvoj države BiH iz prostog razloga da u budućnosti, u pogodnom trenutku mogu pokušati ponovo protiv što slabijeg protivnika. Ključna stvar u tome je onemogućavanje približavanja Bosne i Hercegovine NATO-u.

U nešto drugačijim političkim i međunarodnim okolnostima prije 10 godina Predsjedništvo BiH je donijelo Plan o članstvu u NATO-u i čak je Nebojša Radmanović potpisao i uputio u Brisel zahtjev za aktiviranje MAP-a. Međutim, ako tada možda nije mogla izbjeći tu odluku srpska strana je u narednim godinama opstruirala svaku aktivnost koja je vodila ispunjenju uvjeta za MAP. Od knjiženja vojne imovine na državu, preko reorganizacijskih procesa u vojsci do nedavnog sasvim nelegalnog proglašenja „vojne neutralnosti RS“.

Upornost i drskost kojom složno nastupaju Dodik i opozicija ukazuje da za takvo ponašanje imaju i bitnu podršku izvana. Vučićeva podrška je neupitna i najjasnija, ali i nedovoljna za ovoliku Dodikovu osionost u antidejtonskim zahtjevima. Presudna je ruska podrška koja već duži period jača, a kako nema niti evropske, niti američke konkretne reakcije, Putin se preko svoje ekspoziture na osovini Beograd – Banjaluka nastoji što čvršće pozicionirati na Balkanu.

Šta je ruski interes na Balkanu?

Moskvi svakako nisu zanimljivi nikakvi resursi ni posebni ekonomski interesi na Balkanu, a posebno u BiH. Sve dosadašnje ruske investicije su poslovi za „zauzimanje terena“ i legendiranje prisutnosti, ali su u suštini sitne investicije. Kako je Srbija još 2007. godine proglasila neutralnost, Moskva je bila mirna po tom pitanju. No, kada je u NATO stupila Crna Gora, odlučno odbivši ruski pokušaj miješanja, Putin je osjetio da gubi Balkan.

Ruski uticaj na Kosovo je kao i srbijanski, nikakav. Kosovo je već gotovo završen američki projekt i Putin tu može još samo davati podršku Beogradu da ne prizna Kosovo i uložiti poneki veto u korist Srbije ili RS. Na taj način, kao i povremenim ulaganjima, Moskva zadržava lojalnost Srbije i RS po pitanju otpora prijemu BiH u NATO. Zapravo to je taj zadatak zbog kojeg „dobri momak“ Dodik osjeća da je u ovom trenutku važan Putinu pa će i on i Vučić gledati da svoju antinatovsku politiku maksimalno i naplate od Moskve. Što bi mogli tražiti zauzvrat ?

Prateći retoriku, ali i poteze dvojca Dodik-Vučić evidentno je da su ofanzivno reaktivirali opciju osamostaljenja RS i pripajanja Srbiji kao ključnu fazu velikosrpskog projekta. Ovaj trenutak je ključni iz dva razloga. Prvi je to što su na međunarodnom planu SAD i EU zaokupljeni svojim problemima pa velikosrpski predvodnici procjenjuju da strani faktori ne bi reagirali ako bi sada, npr. nakon nekog izrežiranog incidenta, Dodik odlučio da proglasi izdvajanje iz BiH i ukidanje granice prema Srbiji.

Ovih dana Dodik upravo iskušava budnost i toleranciju zapadnih faktora. Drugi ključni razlog za velikosrpsku reinkarnaciju jeste što Kosovo ovih dana nezaustavljivo raskida sve veze sa Srbijom, a Trump poziva Vučića konačno zvanično prizna Kosovo kao uvjet za evropske integracije. Trenutak kada Srbija izgubi svaku vezu sa Kosovom (a možda ga i bude morala priznati) bit će šokantan i vjerovatno eliminatoran za Vučićevu garnituru. Stoga, Vučić ovaj očigledni poraz i gubitak nastoji amortizirati i namiriti preko RS.

Rusija bi takav tok stvari vjerovatno deklarativno čak i priznala. A onda bi RS započela agoniju kakvu već godinama proživljavaju npr. Južna Osetija, Abhazija ili Pridnjestrovlje koje priznaju samo Moskva (i par satelita) bez posebne koristi. Ovdje bi, pak, zauzvrat dobila ovisnika o ruskoj „ljubavi“ koji bi morao blokirati dalji put BiH u NATO. No, malo je vjerovatno da će doći do ovakvog ekstremnog scenarija. 

Jer, za razliku od nebitnih separatističkih proruskih „enklava“ na istoku, jaka ruska pozicija u BiH tj. u dubokoj pozadini NATO-a je nešto što svakako ne treba Savezu. Republika Srpska je (više nego Srbija) već postala ruski adut u geopolitičkim preslagivanjima sa SAD.

Može se očekivati da će Moskva tražiti američko popuštanje ruskim interesima npr. u Siriji, Krimu ili istočnoj Ukrajini. Kada SAD/NATO/EU procijene da je razina ruskog uticaja u BiH ozbiljna prijetnja njihovoj sigurnosti doći će i do kompromisa. U tom će trenutku Rusija, ostvarivši neki bitan interes, jednostavno „isključiti“ Milorada Dodika i prepustiti BiH NATO-u. Do tada ćemo još neko vrijeme imati „Putinovog dobrog momka“ kao smetnju na bosanskom NATO putu.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar