Đenan Galešić: Zašto bosanski narod nije postao politički narod?

U organizaciji Bošnjačke kulturne zajednice "Ihlas", a u sklopu manifestacije "Dani bošnjačke kulture Brčko 2019.", u srijedu je u Brčkom održana promocija knjige "Tragom drevnih Bošnjana - Bosanska država i nacionalni identiteti kroz historiju" autora Tanera Aličehića i Đenana Galešića.

Tim povodom prenosimo obraćanje Đenana Galešića jednog od autora knjige koja je privukla pažnju bh. i regionalne javnosti:

U našoj knjizi neće se naći bilo kakvi stavovi protiv bilo kojeg naroda, a prije svega protiv Srba, Hrvata ili Bošnjaka. Ali će se naći izložene danjem svjetlu, dugo planski i programski zamotavane metode kojima je onemogućavana realizacija dvije kategorije: Bosne kao države i bosanskog naroda kao nacije.

Zašto bosanski narod nije postao politički narod, tj. nacija, kao što su to postali drugi balkanski narodi?

U procesu formiranja svake nacije postoji redosljed dešavanja. Prvo se stvaraju nacijske elite, pa se razvija nacijska ideologija i potom uspostavljaju nacijske organizacije.

 Međutim, nacijske elite ne mogu izmisliti nacionalne zajednice bez nekih određenih preduslova. Nastanak svake nacije predstavlja političko osvještenje naroda ili podržavotvorenje naroda. Da bi to bilo uopšte moguće provesti narod mora imati:

1) zajedničku svijest o pripadnosti zemlji koju nastanjuje;

2) vrlo aktivnu jezičku i kulturnu vezu unutar naroda;

3) kolektivno sjećanje na zajedničku prošlost;

4) dugotrajnu porodičnu istoriju koja je vezana isključivo za dotičnu zemlju;

5) zajedničko viđenje prosperitetne budućnosti.

 Ako ovo imamo u vidu, bez ikakve sumnje može se zaključiti, da su stanovnici Bosne prve polovine 19. vijeka bili zrela građa od koje se mogla i trebala formirati bosanska nacija. Religijski pluralna bosanska nacija.

IMG_7658.jpg - Đenan Galešić: Zašto bosanski narod nije postao politički narod?

Ako pažljivo sagledavamo stanje i okolnosti koje su nastupile u prvoj polovini 19. vijeka, a koje su onemogućile formiranje bosanske nacije, možemo izdvojiti ključne uzroke neuspjeha.

Prvo. Početak 19. vijeka obilježavaju pozivanja i naredbe osmanskog dvora da upravo bosanski odredi moraju gušiti ustanke u Srbiji, što se predstavljalo i kao njihova vjerska dužnost. Visoka Porta i Sultanov Dvor bili su gluhi i tupi kada se radilo o stradanju bosanskog naroda, dok su istovremeno dogovorom rješavali politička pitanja sa Srbijom.

Autonomna Kneževina Srbija uspostavljena je dogovorom kneza Miloša Obrenovića i vrha osmanlijske vlasti, čime joj se, nakon kratke konsolidacije, otvorio prostor i mogućnost da sistematski negira bosanski narodni identitet, pa analogno tome i mogućnost da taj identitet preraste u nacionalni, što će posebno izaći na vidjelo u vrijeme nastojanja Osman Šerif Topal paše i Benjamina Kallaya, krajem 19. vijeka.

Drugo. Tokom cijelog 19. vijeka strana, osmanlijska vlast je naređivala egzekucije uticajnih i obrazovanih bosanskih prvaka. Mnogi od njih su pogubljeni jer su se odvažili iskati poštivanje specifičnosti Bosne. Visoka Porta i Sultanov Dvor beskrupulozno su gušili svaki bosanski zahtjev za autonomijom, počevši od šejha Hamze Orlovića sa početka 16. vijeka koji je utemeljio autentični bosanski red Hamzevije, sa nakanom, da Bosnom vlada maternji jezik i domaći čovjek.

Od uleme bliske Sultanovom Dvoru proglašen je heretikom i njegov je pokušaj u krvi ugušen. Na vrlo sličan način završio je i „Pokret za autonomiju Bosne“, sa Husein kapetanom Gradaščevićem kao liderom.

Gledajte molim vas, i srbijanski zahtjevi za autonomijom i bosanski zahtjevi za autonomijom su političke prirode, a sa političkim neprijateljem može se postići dogovor. Ali, ima razlike, jer bosanski zahtjevi dolaze od vladajućeg muslimanskog sloja u Bosni, a sultan je halifa svih muslimana, pa ih suprotstavljanje halifi direktno svrstava u otpadnike od vjere, tj. vjerske protivnike, a sa vjerskim protivnicima nema dogovora. Vjerske neprijatelje nema prepreke uništiti, čak je to i poželjno i vrijedno, i to prema stavovima tadašnjih najviših autoriteta i tumača vjere na Sultanovom Dvoru.

Istovremeno su na vidjelo isplivale neke karakteristike bosanske feudalne vladajuće elite, kao što su: lične netrpeljivosti, sujete, međusobna trvenja, gramzivost, pohlepa, zavist, i sl., što je poticalo nejedinstvo Bošnjaka u vojnom i političkom smislu, te u dobroj mjeri uticalo na slom „Pokreta za autonomiju Bosne“.

Nakon likvidacije „Pokreta za autonomiju Bosne“, slijedio je nastavak egzekucija sloja uglednika i prvaka, učenih ljudi, pisaca, politički orjentisanih pjesnika, učenih sufija i uopšte bosanske elite, tj. upravo onih snaga u bosanskom narodu koje su imale kapacitet povesti i iznijeti bosanski nacionalni pokret.

Da bi približili stepen stradanja bosanskog naroda u tom vremenu, valja navesti neke najdrečavije pokazatelje. Od 1870. do 1879. godine broj bosanskih muslimana spao je sa 694.000 na 449.000. Ovaj manjak od 245.000 ljudi direktna je posljedica ubijanja i progona bosanskog čovjeka kroz čitav 19. vijek.

Treće se odnosi na feudalne privilegije bosanske muslimanske elite, kojih se oni ni pod kakvim uslovima i zbog bilo kakvih viših interesa nisu željeli odreći, pa je u skladu s tim i energično odbačena svaka mogućnost pravnog i političkog izjednjačavanja sa bosanskim pravoslavnim i katoličkim elementom.

Kao četvrto i posebno bitno je da u ovom periodu na prostoru Osmanskog i Austro - Ugarskog carstva sazrijevaju srpska i hrvatska nacionalna ideologija, a njihov se proces oblikovanja temeljno oslanja na vjeru i jezik.

Upravo na religioznim osnovama krenulo se iz bosanskog susjedstva u omeđavanje zamišljenih nacionalnih teritorija, što je predstavljalo i širenje nacijskog imena do granica vjere i jezika. A te granice, granice vjere i jezika, nikada nisu mogle biti jasno obilježene, upravo zbog postojanja pluralne Bosne.

IMG_7660.jpg - Đenan Galešić: Zašto bosanski narod nije postao politički narod?

Prema aspiracijskim planovima bosanskih susjeda granice vjere i jezika trebale su predstavljati i državne granice.

Dakle, u bosanskom narodu nije bilo političkih i ekonomskih snaga, kojima bi nacionalna ideja bila neophodna za ostvarivanje interesa. Nema u tom vremenu u Bosni ni građanske klase koja svugdje u Evropi podstrekava, vodi i oblikuje modernu naciju. Nema u Bosni tada kritične mase nacionalne inteligencije, nacionalne elite, koja bi osmislila nacionalni program i stavila se na čelo ustoličenja bosanske nacije.

Prepreke razvijanju bosanske nacije, koje nisu zanemarive, su i :

1) loš sistem obrazovanja i primjetna neobrazovanost, jer Austro Ugarska je zatekla 2% pismenog stanovništva u Bosni, pismenog u smislu evropskog vrednovanja;

2) neznanje o bitnim evropskim tokovima života;

3) neupotrebljiv feudalni mentalitet;

4) ekonomska nemoć.

Kako smo već spomenuli u 19. vijeku dolazi do formiranja nacija u neposrednom bosanskom susjedstvu. Granice srpske i hrvatske nacije uvijek su projektovane na Bosnu, tačnije na istovjernike u Bosni, a posljedično tome i na bosanski teritorij.

Nacijski programi bosanskog susjedstva uzimali su vjerski kriterij kao jedini i dovoljan da na osnovu njega dijelove bosanskog naroda proglase svojim, a Bosni da odreknu svaki državni oblik i egzistenciju.

Nacionalno jedinstvo, shvaćeno kao teritorijalno ujedinjenje, uzima se kao nacionalni interes, a veličina državne teritorije i granice, postale su opsesija nacijskih elita.

Kada pratimo genezu srpskog aspiracijskog nacionalizma, on se prvobitno javlja unutar pravoslavne crkve, ali kroz protek vremena država Srbija će srpski aspiracijski nacionalizam prihvatiti i provoditi kao svoju, državnu i nacionalnu politiku.

Ovako utemeljena ideologija uspjeva:

1) preko 150 godina mobilizovati srpske mase stanovništva;

2) uspjela je debosnizirati bosansko pravoslavno stanovništvo;

3) uspjela je neprijatelja konstruisati na bazi religije;

4) uspjela je unositi manipulaciju i razdor među Bosnom i Srbijom, kao i unutar Bosne.

Vrlo slične metode djelovanja korištene su i u sklopu hrvatskog aspiracijskog nacionalizma prema Bosni i njenim stanovnicima. Njihova konstanta i zajednička karakteristika jeste: težnja za širenjem u bosanski prostor i na bosanske ljude.

Kroz programe realizacije homogenih i čistih nacija na prostoru zapadnog Balkana, Bosna i njeno hiljadugodišnje religijski pluralno društvo, predstavljani su i shvaćani kao greška, bagatelna pojava koju treba obesmisliti, te na kraju i potpuno uništiti.

Pazite molim vas lijepo, u 19. vijeku iskazuje se istorijska nemoć Bošnjaka. Istorija ti postavi iskušenje. Iskušenje se ne može birati.

Radi se, naime, o bošnjačkoj sukrivici ili samokrivici, koja se ogleda u tome što su u bošnjačkom narodnosnom korpusu permanentno bile aktivne i one snage koje su imale mazohističke i samoporicajuće stavove, manifestovane u:

1) autosrbizaciji;

2) autokroatizaciji;

3) nacionalnoj ravnodušnosti;

4) pa i kolebljivom identitetu, za koji se mora reći da je vrlo često bio kolebljiv iz koristoljublja.

Imamo kod Bošnjaka i iskaze negiranja bosanske sposobnosti za samostalnu državu i samostalnu političku egzistenciju.

IMG_7672.jpg - Đenan Galešić: Zašto bosanski narod nije postao politički narod?

Međutim, Bosna traje jedan milenij i kroz svo to vrijeme društvo naše zemlje je religijski pluralno, ali ova činjenica nikada nije bila smetnja da se ono oblikuje i egzistira kroz vijekove, u jednoj društvenoj cjelini.

U našoj bosanskoj istoriji oduvijek je postojala, a postoji i danas, jedna drugačija tradicija, tradicija koja se proteže vijekovima unazad i koja se zasniva na ideji da smo svi u ovoj zemlji tijesno povezani jedni sa drugima i ovisni jedni od drugih.

U Bosni se gajila i gaji “bosanska filozofija života”. To je fenomen koji predstavlja svakodnevno zajedničko življenje, mnogobrojna zajednička iskustva, sa snažnom primjesom međusobnog razumjevanja, što je specifična bosanska pojava koja nije bendala etničke i vjerske granice. Drugačija religijska pripadnost bosanskih stanovnika bila je vijekovima posve normalna pojava o kojoj niko nije razmišljao, ona se osjećala i živjela.

Etnički i vjerski stereotipi postali su s vremenom glavni alat pomoću kojeg se razbija bosansko pluralno društvo. Stereotipi su stvarani upornim ponavljanjem, problematiziranjem i opakim naglašavanjem razlika, tj. negiranjem sličnosti bosanskih stanovnika. Na taj je način ionako uzavrela situacija na zapadnom Balkanu u 19. vijeku dodatno eskalirala i bivala „izluđivana“ iskonstruisanom istorijom, pozivom na osvetu, revitaliziranjem herojskih predaka, mitologiziranjem prošlosti, stvaranjem omamljujućih iluzija, itd.

 Posmatrano sa stanovišta bosanskog iskustva, kritičko razotkrivanje metoda aspiracijskih nacionalizama predstavlja preventivno djelovanje za budućnost.

I danas, kao i tada, kvalitetan odgovor jedino može biti u snaženju bosanske države, države potpuno otvorene za sve identitetske različitosti bosanskog stanovništva, države koja dokazuje da postoji praktična mogućnost da sve različitosti stanovnika jedne zemlje budu obuhvaćene jednim odgovarajućim, moralnim, političkim, kulturnim i ekonomskim sistemom. Sve različitosti. Ovo i jeste ideal kojem teži svako moderno i savremeno društvo i savremene države, tj. nacije.

IMG_7657.jpg - Đenan Galešić: Zašto bosanski narod nije postao politički narod?

Valja u ovom smislu stalno naglašavati da nacija ne može biti pojam identičan vjerskim grupama unutar Bosne. Važno je razgraničiti da je vjera ljudski pokušaj shvatanja nadprirodnog, cerebralno prihvatanje čuda; da je narod kultura; a nacija politika. Znači: vjera je metafizika; narod kultura; a nacija politika.

U svjetskoj, savremenoj i opšteprihvaćenoj terminologiji nacija ne predstavlja narode u njihovom etničkom sadržaju, nego predstavlja narode u njihovim državnim okvirima. Svjetska terminološka komunikacija u praksi poistovjećuje državu sa odgovarajućom nacijom i naciju sa državom.

Posebno želim ovdje istaći da ime Bosna treba da znači široku i komotnu zemlju za sve ljude koji u njoj žive. Suština imena Bosna je energično neprihvatanje svakog oblika netolerancije, nesolidarnosti i neljudskosti. Bosanstvom se ne isključuje niko u njegovoj specifičnosti, jer je bosanstvo oduvijek bilo inkluzivno i oplemenjujuće.

Bosanstvo je po svim parametrima pluralni koncept, tj. koncept koji garantuje opstanak bosanske države u budućnosti. Bosansko državno nacijstvo je jedini način štićenja bosanske društvene pluranosti.

Molim vas, želim da još nešto naglasim: veliki problem svake ideologije koja ima aspiracijski karakter je: kako natjerati ljude da počine strahote.

Uvijek treba uljez. Nacisti na primjer, oni su zamišljali svoje društvo kao jednu skladnu cjelinu u harmoniji i saradnji. Zato im je bio potreban uljez kako bi se objasnile podjele i antagonizmi u njemačkom društvu.

Hitler je bio jedan od najvećih govornika 20. vijeka. 1920 - tih godina brojni Nijemci smatrali su da se nalaze u ponižavajućoj i haotičnoj situaciji (vojni poraz u Prvom svjetskom ratu, ekonomska kriza, moralno i svako drugo rasulo, itd.). Hitler im je u svojim govorima punim emocija i frustracija koje je znao sabiti u jedan jedini trenutak (što mu je bila specijalnost), ponudio uljeza, tj. ponudio je jevrejsku urotu i jevreje koji su proglašavani krivim što se Njemačka nalazi u takvoj situaciji.

I to nije prvi put da se Jevreji u zapadnoevropskoj istoriji, u procesima formiranja nacija, proglašavaju uljezom i stranim elementom koji remeti i spriječava nacijsku čistoću i homogenost.

Kada je u pitanju Balkan, smatralo se da je osmanlijska vlast uljez na tlu Evrope, pa je u cilju oslobođenja balkanskih naroda, grabljenja njenog teritorija, itd., ona uništavana. Međutim, kada se osmanlijska vlast i sa njom personifikovani Turci, povukla daleko prema Maloj Aziji, na sadašnje granice Turske, nestalo je sa vidika vanjskih neprijatelja. Onih političkih neprijatelja.

IMG_7666.jpg - Đenan Galešić: Zašto bosanski narod nije postao politički narod?

Pošto je muslimansko domaće stanovništvo balkanskih zemalja poistovjećivano sa Turcima, ono je tada postalo, onaj preostali, unutrašnji neprijatelj. Onaj vjerski neprijatelj. Ono je proglašavano elementom koji remeti i spriječava nacijsku čistoću i homogenost.

Kada su bosanski muslimani nazivani Turcima, oduzimana im je svaka veza s Bosnom, otšivani su od Bosne, proglašavani su strancima u sopstvenoj zemlji.

Nazivanje bosanskih muslimana i uopšte svih slavenskih muslimana Turcima nije bila posljedica neupućenosti, već planski izgrađenog i iskonstruisanog predubjeđenja i opakog stereotipa.

Bosanski obojena istorijska svijest kod bosanskog naroda nedostaje i zbog toga što ona nije bila skupljenja i sažeta, te generacijski prenošena, dok pravoslavna, katolička i muslimanska svijest, jeste.

 Vrijedno bi bilo u opštoj pomutnji razlučiti, tj. praviti razliku između religijskih učenja i tumača vjere, gdje ne treba za ratove kriviti religijska učenja kao što su kršćanstvo, islam, judaizam, jer su ona korištena za pravdanje ratova.

Isto tako, učiti o drugima je dvostruki imperativ. Prvo, jer Kuran upućuje muslimane na dijalog sa kršćanima i jevrejima, dakle monoteističkim religijama. Drugo, jer nas na to upućuje i pluralnost Bosne, a kada se god to zanemari i ne radi, antibosanske „aždaje“ izviru na površinu. Ovo tim prije jer se kod bosanskih muslimana čitao Novi Zavjet i znalo se koje poruke prenosi, jednako kao što su se znale poruke Tore ili Tevrata ili Starog Zavjeta.

Hvala vam.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar