Da je polemika još živa i atraktivna publicistička forma najbolji je dokaz knjiga Dubrovčanina Darka Kacige. U knjizi u kojoj se autor, kako sam kaže, suočava s "osobnim, nacionalnim i vjerskim demonima" oštro se polemizira s nosiocima anahronih ideja, a Kacigina je osnovna poruka neophodnost suočavanja s ustaštvom i kleroustaštvom, prenosi Al Jazeera Balkans.

Kao imperativ u svojoj knjizi Kaciga postavlja neophodnost sučeljavanja savremenog hrvatskog društva s negativnom prošlošću, uz poziv da se taj odnos gradi na priznavanju kakvo je provela Njemačka u desetljećima nakon Drugog svjetskog rata.

Kaciga kao najvećeg generatora obnove ustaštva u hrvatskom društvu vidi Crkvu i bespoštedno piše i razobličava njeno negativno djelovanje.

Svoje polemičke tekstove objedinio je u knjizi Suočavanje – prolegomena za dubrovačku Hrvatsku.

O čemu je riječ u Suočavanju, odnosno sa čime se to naša društva danas neophodno moraju suočiti?

Knjiga je izbor mojih tekstova objavljivanih u ovom mileniju do konca 2016. u raznim štampanim i elektronskim medijima, a najviše u Glasu Grada, lokalnom dubrovačkom fenomenu, tjedniku koji kontinuirano izlazi svakoga petka gotovo već 15 godina i besplatno se distribuira po Dubrovniku i okolici u tiraži od fantastičnih 10.000 primjeraka, a koncipiran je tako da udarne, prve stranice pripadaju njegovom veličanstvu čitaocu, njegovim pismima, komentarima, mišljenjima, pa sam ja tu jedinstvenu priliku maksimalno koristio. Specifičnost je ove knjige što u njoj dominiraju polemike, a iznesene su u integralnom obliku: moji tekstovi idu u slogu knjige, a tekstovi mojih oponenata su preslikani. Većina ovih polemika, pogotovo onih maratonskih od po deset i više nastavaka, ne bi bila moguća bez Glasa Grada.

Knjigu sam nazvao Suočavanje (podnaslov je Prolegomena za dubrovačku Hrvatsku) jer ona sadrži proces moga suočavanja s osobnim, nacionalnim i vjerskim demonima. Meni, odnosno nama Hrvatima je suočiti se s ustaštvom, odnosno, kako se ja volim preciznije izraziti, kleroustaštvom. Onako kako se Njemačka suočila s nacizmom. Veliki Willy Brandt kleknuo je prije, nemojte me uzeti za broj, 42 godine u Varšavskom getu, a dubrovački građanski autsajder Darko Kaciga u Glušcima 2015. pred spomenikom žrtvama neshvatljivog zločina koji su ustaše i nacisti tamo učinili tačno mjesec dana prije Dakse, poprišta okrutne osvetničke odmazde pobjedničke partizanske vojske. O Daksi i golubovi po Stradunu guguću, a o Glušcima, pravoslavnom selu kraj Metkovića, jedva da i danas, nakon što je 2015. vođena žestoka polemika u Glasu Grada, u okviru koje je i objavljena fotografija koju sam prenio na naslovnicu knjige, itko u našoj Dubrovačko-neretvanskoj županiji išta zna, a o ostatku Hrvatske da i ne govorimo. Brandtovim putem nastavio je Helmut Schmidt, pa imenjak mu Kohl, pa sada velika, najveća frau Angela Merkel.

Velika njemačka nacija smogla je snage suočiti se s neoprostivim zlom koje je u njezino ime počinjeno. Učinila je to tako temeljito da se od donedavno najomraženije nacije preobratila u uzor, odnosno utočište u koje su uprte oči demokratskog svijeta. A Amerika, koja je to bila prije 70-ak godina, kao da danas postaje ono što je onda bila Njemačka, a pod Trumpovim nosom kao da probijaju crni brčići. Nama Hrvatima i vama Bosancima i njima Srbima treba istrčati taj njemački maraton, koji je Brandt počeo. Uzmimo optimistički da sam za sve nas ja zauzeo startnu poziciju 2015. u Glušcima, a da ću ovom knjigom i njezinim predstavljanjem diljem Jugo... pardon: regije početi tu dugoprugašku utrku.

Koliko je danas hrvatsko društvo u stanju suprotstaviti se "bujanju" ustaštva?

Najveća zapreka tome je crkva, koja sebe voli zvati Crkvom u Hrvata, čime se ona ne samo nominalno nego i suštinski nacionalizira, odnosno autokefalizira, poput bratske joj, ma koliko da su posvađane, Srpske pravoslavne crkve. Ta Crkva u Hrvata je glavni generator ustaštva, koje je specifično u odnosu na ostale oblike fašizma, odnosno nacizma upravo po toj izraženoj klerokomponenti, pa ja umjesto tuđica fašizam, klerofašizam volim rabiti našu domaću složenicu kleroustaštvo. Pretpostavka za efikasno suprotstavljanje, kako kažete, bujanju ustaštva jest izbacivanje crkve iz proračuna, vrtića, škola, vojske, javne televizije... Jednom riječju, vraćanje na sasvim pristojne pozicije na kojima je bila u socijalističkoj Jugoslaviji.

Zašto, po Vašem mišljenju, u Dalmaciji i Dubrovniku, koji su u Drugom svjetskom ratu bili izrazito antifašistički, danas vidimo da raste popularnost ustaških ideja?

Uglavnom sam Vam odgovorio na ovo pitanje kroz odgovor na prethodno. Nakon zagrebačke promocije ove knjige uručena mi je programatska knjiga Nova hrvatska paradigma Davora I. Stiera, vodećeg hadezeovog disidenta, odnosno oponenta vladajućem Plenkoviću. U svom opširnijem osvrtu, dakako, u Glasu Grada, u kojem sam mu suprotstavio svoj svjetonazor, odnosno svoju knjigu došao sam, između ostalog, do zaključka da su Franjo Tuđman i njegov HDZ kroz njihovu, kako je Stier naziva, državotvornu paradigmu hrvatske nacionalne pomirbe, a koja je stupila na mjesto potpuno istrošene paradigme jugoslavenskog bratstva i jedinstva, stvarno proveli kleroustašku kontrarevoluciju više-manje fantomskoj socijalističkoj revoluciji, koje su se komunisti dosjetili da su je kroz rat proveli kako bi opravdali monopol vlasti koji su prigrabili.

Glasno ste kritikovali postojanje tzv. Herceg-Bosne, za koju ste na jednom mjestu rekli da je "čisto zlo". Koliko je Herceg-Bosna kao ideja štetna za Hrvatsku, Hrvate, ako hoćete, i opstojnost Bosne i Hercegovine i mir na ovim prostorima?

Politički i vojni čelnici Herceg-Bosne, dakle, u biti Herceg-Bosna kao takva, pravomoćno je od jedinoga nadležnog suda osuđeno ratno (i poratno) zlo. Da se biologija nije fatalno umiješala, prvookrivljeni i prvoosuđeni u tom postupku bili bi Franjo Tuđman, Gojko Šušak i Mate Boban. Ova prva dvojica bi kao prvo- i drugooptuženi bili osuđeni i u postupku koji se nastavio voditi protiv hrvatskih generala jer je ta optužnica pisana prvenstveno protiv zločeste politike, a ne eventualnih vojničkih nestašluka. Herceg-Bosna je u svakom smislu štetna za Hrvatsku. Najviše zato što ju je uvela u najidiotskiji od svih ratova koji su se ovdje nedavno vodili: u jeku srpske agresije zaratiti s jedinim mogućim saveznikom – Muslimanima! (ne volim trošiti termin "Bošnjak" u ovom okljaštrenom jednokonfesionalnom smislu). I ishoditi za to blagoslov Velikoga Vođe – generala i doktora povijesti! Trajni mir na ovim prostorima treba početi graditi tako da se Hrvatska bez fige u džepu odrekne Herceg-Bosne, a Srbija Republike Srpske, tako da međugorski tenisači, odnosno trebinjski košarkaši ponosno brane dres svoje bosanskohercegovačke reprezentacije, da nogometna reprezentacija BiH ima podjednako muslimanskih i nemuslimanskih imena, da se u Ljubuškom, Visokom i Bileći navija za BiH, pa i kad igra protiv Hrvatske, odnosno Srbije, odnosno Turske.