Piše: Edin Subašić

Fenomen stranih boraca u redovima sukobljenih strana u Bosni i Hercegovini i 25 godina poslije rata zaokuplja pažnju javnosti i političko-analitičkih krugova, kako zbog činjenice da su geneze njihovog dolaska sasvim različite, tako i zbog posljedica i efekata koji ne prestaju, posebno u slučaju mudžahedina.

Vrlo pojednostavljena tumačenja razloga i smisla boravka stranih plaćenika ili dobrovoljaca označavaju ih kao avanturiste, „pse rata“ za novac, kao produžene ruke stranih agentura ili kao neinstitucionalnu podršku država iz kojih su došli. Ovisi da li su sa zapada stigli u postrojbe HVO-a ili su kao „pravoslavni prijatelji“ Srbije i bh. Srba došli u VRS iz Rusije, Grčke itd. Međutim, pozadina dolaska islamskih boraca ostala je najkontraverznija i nikako se ne može pokriti objašnjenjem da se radilo samo o „pomoći ugroženoj muslimanskoj braći u BiH“, prenosi Al Jazeera Balkans.

S obzirom na pravne, kulturološke, diplomatske posljedice njihovog dolaska i boravka te na međunacionalne i međumuslimanske odnose koji i danas opterećuju bh. društvo može reći da je pomoć ovih „dobrovoljaca“ i njihova proislamska motivacija, zapravo bila više politički štetna i kompromitirajuća za Bosnu i Hercegovinu, nego vojno korisna! Zato je neophodno rasvijetliti razne aspekte njihovog dolaska i djelovanja, a posebno u kontekstu aktuelne antiislamske histerije na globalnom nivou i mogućih reperkusija po BiH.

'Osnova za nešto drugo'

Dolazak mudžahedina u manjim grupama zabilježen je već od prvih mjeseci rata. Afganistanski borci, pripadnici radikalnih islamističkih grupa iz nekoliko zemalja širom islamskog afro-azijskog pojasa uglavnom su stizali u dolinu Lašve oko Travnika i Novog Travnika i na područja oko Bugojna i Zenice. Prvo i najvažnije njihovo odredište bila su sela Mehurići i Guča Gora sa čijeg područja su vrlo brzo nakon izbijanja sukoba i napada mudžahedina protjerani svi Hrvati.

Međutim, njihovo prisustvo, izgled, ponašanje i način prakticiranja vjere ubrzo su postali izvor čestih konflikata i sa muslimanskim stanovništvom i pripadnicima ARBiH, kojima su navodno došli pomoći.

„Pomoć muslimanskoj braći“ u Bosni ubrzo je postala teret jer su mudžahedini iz Egipta, Saudijske Arabije, Sudana, Jemena, Alžira... pokušavali vrlo agresivno promijeniti sekularni način života stanovništva, navike i sistem vrijednosti naturajući sasvim nepoznate oblike ponašanja ovdašnjem stanovništvu.

Nekadašnji pripadnik odreda El mudžahid Adnan Mešanović koji im se priključio kao maloljetnik o tome je već svjedočio u medijima: "Ideja koju je je propagirao džemat je bila ideja pokreta Džema islamija, ekstremističke muslimanske organizacije, kasnije blisko vezane sa Al-Kaidom. Te vehabije su imale finansijsku pomoć od Saudijske Arabije, Egipta i Alžira. Naročito se gajio kult emira, kult vođe. 

Naši muslimani ih nisu odmah prepoznali kao opasnost, mislili su da je u pitanju grupa ljudi koji su samo klanjali drugačije. Ali,oni su temelje vjere površno tumačili. Koncentracija je bila fokusirana na džihad, globalnu politiku itd. U principu, to je bila polazna stanica za nešto drugo. U to vrijeme je bilo vrlo tvrdo nastrojenih. Takav je, recimo, bio i Abu Hamza Al Masri, koji je bio jedan od vođa.

Da je njihov dolazak bio „osnova za nešto drugo“ vrlo brzo se ispostavilo, a kako vrijeme prolazi, njihove i krajnje nakane autora čitavog projekta sve jasnije su se razotkrivale. One se danas artikuliraju npr. kroz „tumačenja“ karaktera rata u BiH kao džihada, kroz sudske procese bosanskim oficirima za zločine mudžahedina, današnja etiketiranja Bosne i Hercegovine kao riziko-faktora u svjetlu globalnih sigurnosnih prijetnji, a zatim i kroz sumnjive političke koncepte nacionalnih elita u BiH itd.

Nebitna vojna snaga, ekstremni zločini

Iako je čak i dokumentima nemoguće utvrditi koliko je mudžahedina prošlo kroz BiH uglavnom je realna procjena da je ovdje ratovalo od 1992. do 1995. godine ukupno 2.500 – 3.000 boraca. Ali, nikad u tom broju nisu ovdje bili istovremeno obzirom da su cijeli rat odlazili i dolazili. Tako da je u BiH na raspolaganju bilo maksimalno 800 do 1.200 boraca što je snaga ojačanog odreda ili jedne nepotpune brigade. Također, oni su bili raštrkani u nekoliko kampova te su zapravo bili raspoređeni u nekoliko manjih formacija jačine čete.

Jasno je da je ovakva brojnost u vojnom smislu, pored više od 200.000 bosanskih boraca, bila sasvim beznačajna. Njihova korist u borbenim djelovanjima ispoljavala se sporadično na taktičkom nivou, zabilježeni su značajniji uspjesi na ozrensko-vozućkom pravcu 1995. godine u završnim borbama i na još nekoliko tvrđih uporišnih tačaka srpskih snaga u zoni odgovornosti 3. korpusa ARBiH i to bi bilo sve.

Sankcionirana samo dva Arapina

Realna je pretpostavka da su počinioci zločina iz redova boraca AA porijekla odmah nakon rata napustili BiH i otišli na druga ratišta te da je bilo nemoguće sankcionirati konkretne izvršioce. Međutim, bosanski sudovi nisu primijenili institut „komandne odgovornosti“ na njihove komandante (emire) koji su ostali u BiH niti ih procesuirali za „nepoduzimanje mjera da se počinioci kazne.“

U BiH je osuđen samo Abduladhim Maktouf i to na tri godine zatvora za pomaganje u izvršenju KD-a nezakonitog zatvaranja pet hrvatskih civila 1993. u Travniku, dok je emir odreda El mudžahid Abu Hamza Imad Al-Husin, nakon što su ga organi BiH proglasili sigurnosnom prijetnjom, proveo sedam godina u Imigracionom pritvoru, a da protiv njega nikad nije podignuta nikakva optužnica.

Kompletan tekst pročitajte OVDJE