Hartmann: Hag je odbacio sve optužbe protiv Alije Izetbegovića, znam ko je Praljku dao otrov

Hartmann: Hag je odbacio sve optužbe protiv Alije Izetbegovića, znam ko je Praljku dao otrov

Jedno od pitanja o kojima se govori zadnjih dana u političkoj javnosti Sarajeva jeste i izbor srpskog potpredsjednika FBiH.

Na početku našeg razgovora Florence Hartmann odgovarajući na uobičajeno pitanje vezano za odličan govor našeg jezika rekla:

“Propagandu je bez znanja jezika bilo nemoguće razumjeti. A kasnije je znanje jezika bilo važno u ratu, na terenu“. Jednako kao jezik, poznaje i prilike na prostoru bivše Jugoslavije, najprije zbog izvještavanja za francuski Le Monde pred raspad Jugoslavije, a kasnije i izvještavajući s bosanskohercegovačkih i hrvatskih ratišta. Bila je glasnogovornica i savjetnica tužiteljice na Međunarodnim tribunalima za bivšu Jugoslaviju i Ruandu. Zbog toga što je na vlastitom primjeru spoznala da pravo i pravičnost ne moraju imati nužno veze, imala je brojne probleme. Autorica je niza knjiga, među kojima je i čuvena “Mir i kazna”, prenosi Express.

Danas je posvećena analizi međunarodne politike iz autorskog spisateljskog ugla i obrani ljudskih prava. Kako Vaš novinarski angažman ne mogu odvojiti od onoga glasnogovorničkog haškog, zanima me kako objašnjavate to da srpska vojska nije strahovala od stranih novinara niti činjenice da je pred kamerama ovjekovječeno pucanje iz mitraljeza Radovana Karadžića u društvu pjesnika Eduarda Limonova na Zlatištu iznad Sarajeva? Kako je moguće da nisu pomislili da će snimci koje je vidio cijeli svijet postati dokazni materijal? To, nažalost, nije ni bio dokazni materijal pred Međunarodnim sudom za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije.

To je konkretno snimak iz dokumentarca BBC-ja 'Serbian Epics', na kojem je radio pokojni redatelj Lazar Stojanović. Pričala sam s njim više puta o tome. I on mi je rekao da su oni zaista bili uvjereni da to ide u prilog njihovoj slavi. Mislili su da su pobjednici i nisu imali distancu. Znamo i što je Karadžić još u listopadu 1991. u Skupštini rekao. Tajna je jedino bila organizacija teritorija koji su već prije rata odvajali i tajno financijsko spajali na budžet Beograda s namjerom uspostave Republike Srpske pa da ih zatim aneksiraju. Oni su bili toliko uvjereni da su u pravu, da ne moraju prema Europi kriti ideologiju i ciljeve, toliko su bili slobodni.

Novinari su jedino imali poteškoću pokrivati što se dešava u istočnoj Bosni prvih tjedana rata. Medijski fokus je tad bio samo na Sarajevu i sve do dolaska britanskih novinara u Keraterm i Trnopolje nije se moglo upozoriti na stvarnost zločinačkih pothvata koje je ova ideologija i podrazumijevala. Ja sam jedino uspjela početkom lipnja ući u Zvornik, za koji su tvrdili da se u njemu ništa ne dešava i da je sve u redu. Uspjela sam dobiti dozvolu za kretanje s još dva strana novinara i pitala sam djecu koliko dugo su bili na odmoru, tko dolazi sad u školu i kako se zovu prijatelji koji više ne dolaze u školu. Jasno je da su imena onih koji više ne dolaze bila bošnjačka. Ovaj rat je zaista u segmentu kretanja novinara bio drugačiji. Već kasnije, u Čečeniji, bilo je suprotno, novinarima su trebali tjelohranitelji, kasnije im ni to nije bilo dovoljno. Nikad nije bilo lakše medijski pokrivati jedan rat s masovnim zločinima kao što je to bilo u bivšoj Jugoslaviji.

Toga više nema. Iako je bilo uvjetno rečeno lakše, vi ste i tad imali problema, konkretno s ljudima iz najbližeg Karadžićeva okruženja. Mislim na Todora Dutinu i prijetnje upućene vama. Meni je 1993. zabranjen rad. Dutina je govorio francuski zato što je živio u Francuskoj i bio lektor na nekom francuskom univerzitetu. I uvijek je on brifirao francuske novinare još u vrijeme referenduma u Holiday inu u Sarajevu, dok je istodobno držao motorolu i organizirao barikade u Sarajevu, što se nije krilo, kao ni pištolj koji je nosio.

Zahvaljujući tome što je znao francuski i čitao moje tekstove koji su objavljivani u Francuskoj, dao je zabranu mojeg ulaska u Republiku Srpsku, koju sam ja kršila. Krajem 1993. bio je neki srpski sabor na Jahorini i ja sam došla. Dutina je poludio kad me je vidio. Onda me je Karadžićev tjelohranitelj uzeo za ruku i poveo u 'šetnju' kako bi mi spasio život dok ne nađem kolege s kojima sam došla te napustim Jahorinu i RS.

Kako izgleda kad prođete sve što jeste u ratovima na prostoru bivše Jugoslavije i stignete u Haag u svojstvu glasnogovornice haškog tužiteljstva, nakon što ste riskirali život da bi istina o zločinima dospjela u svijet. I tamo spoznate da etika nije uvijek imperativ. Jesu li napravili pogrešku zbog sebe što su angažirali vas jer niste format birokratskog poslušnika? I za mene, kao i za druge novinare, Haški tribunal je bio fascinantan, zato što smo vidjeli masovne zločine, a nije nam bilo jasno kako nisu zaustavljeni. Bila nam je važna mogućnost da Tribunal ocijeni, verificira ili korigira ono što smo mi prenijeli o tom ratu. Bilo je sigurno pogreški, nismo uvijek mogli imati cjelovit uvid, ali smo generalno razumjeli sve. Od masovnih zločina do organizacije, odnosno činjenice da to nije građanski rat sa svim predrasudama da su se Balkanci međusobno pobili bez velike organizacije i da je prirodno da to 'pukne' svakih četrdeset godina.

I Tribunal, kao i sve institucije, zahtijeva lojalnost. A što je lojalnost? To je baš pitanje u demokratskim zemljama i institucijama osnovanim u demokratskom kontekstu, je li lojalnost da se rukovodiš demokratskim principima ili prihvatiš sve što traže od tebe. U slučaju Tribunala i lojalnosti, riječ je o ljudima koji dolaze iz različitih državnih struktura i dešavalo se da ti netko otvoreno kaže da radi za svoju državu, a ta država je zvanično dio UN-a, a zabranjeno je u sudskoj strukturi raditi po naređenju vlastite države. I onda se zatekneš u atmosferi u kojoj baš nije jednostavno, mislila sam da su svi u tom poslu strastveni, kao što su i bili neki pravnici i istražitelji. Bilo je ljudi koje je vodila strast prema pravdi i istini, ali bilo je i onih toksičnih.

Ali lojalnost nikad nije bila definirana i nije ti bilo jasno očekuje li se od tebe da budeš u službi američke, britanske ili neke druge politike, pa da 'biraš'. Svi igraju neke igre, a ja sam se rukovodila jednakim pravilima kao u novinarstvu, rukovodeći se profesionalnom etikom i onim što je misija posla. A taj bi kriterij bio istina, ako se ne varam? Divila sam se kapacitetima koje je ta institucija imala, dostupnosti znanja, pa i mogućnosti kopanja po arhivima, onome što je inače nedostupno ratnom novinaru.

Oni su na to zakonski imali pravo i bilo im je dostupno. Ono što ti znaš i što su globalno činjenice, ne mora biti dovoljno za Tribunal, naravno, ali očekuješ da će pronaći čvršći argument da se sudski dokaže. A jedna od stvari koja me je šokirala bila je kako tretiraju potpuno odvojeno Vojsku Jugoslavije od Vojske Republike Srpske, bez obzira na to što dokazi koje su dobivali upućuju na itekako uske veze. To je samo jedan od primjera. To je još jedan od niza apsurda, posebno iz vaše perspektive.

Tijekom agresije uhitila vas je Vojska Jugoslavije na teritoriju Bosne i Hercegovine. Postoje i dokazi o platnim listama koji potvrđuju sudjelovanje Vojske Jugoslavije u ratu u BiH. To Tribunalu također nije bilo dovoljno? Bila sam jako osjetljiva na to pitanje jer sam dobila pritisak kad sam pokrivala rat u BiH zbog članaka koje sam na tu temu pisala, a rijetko tko drugi je pisao o sudjelovanju Vojske Jugoslavije u ratu u BiH. Imala sam nekoliko članaka na tu temu, čak i jedan koji se ticao pogreba pilota kojega je NATO oborio iznad Bosne. Išla sam na pogreb kako bih dokazala da su pokopani piloti Vojske Jugoslavije.

Što je značilo da lete i direktno sudjeluju u ratu u Kninskoj krajini i u BiH. Dokazi su bili čvrsti i mogli su poslužiti čak i na sudu. Dobila sam odmah pritisak, rekao mi je jedan od francuskih oficira UN-a u Sarajevu kako trebam napustiti BiH jer sam u opasnosti. Milošević me je, naprimjer, nakon tog članka izbacio iz Srbije.

Znala sam da je to osjetljivo pitanje i bilo mi je jasno da je to tako dok rat traje, zbog njihovih brojnih diplomatskih kalkulacija i zbog činjenice da nemamo iste nazore, ali mi je bilo nejasno da se to nastavlja reproducirati u potpuno drugim okolnostima. Nakon završetka rata nije bilo nikakvog razloga da ne dokazuješ da je Milošević bio iza tog rata i da je Srbija sudjelovala u tom ratu. Uvijek su mi govorili da sam opsjednuta Miloševićem i da se on ne nalazi iza svega. Tribunal je pak na kraju dokazivao da sam u pravu bila bez obzira na to što nije Miloševiću izrečena presuda. Ali malo je nedostajalo da bude drukčije, u trenutku kad sam stigla u Haag još nije bilo nikakvog predmeta protiv Miloševića. Bilo je to polovinom listopada 2000. godine, iste godine kad je Milošević pao u Srbiji, u Hagu još nije bilo predmeta protiv njega u vezi BiH. Pisanje optužnice načelno nije problem, ona se može napisati i za 15 dana kad imaš sve složeno, ali nije bilo ništa složeno.

Louise Arbour je prva podigla optužnicu za Kosovo, ali u tom trenutku još nije bilo ništa za Bosnu i Hercegovinu i Hrvatsku. Onda je nešto započeto za Hrvatsku, ali za BiH doslovno ništa. Je li s obzirom na sve kalkulacije, konformizme i političke interese velikih sila Karadžićeva presuda mogla biti drukčija, blaža? Jeste li vi strahovali od toga s obzirom na iskustva koja imate iz Haga? Sad je vrlo nezahvalno pokušavati procijeniti, a to se dešava već deset godina, kakva će biti presuda ne na osnovu poznavanja predmeta i iskaza svjedoka, nego da se nagađa iz razumijevanja političkih prilika koje nalikuju na šahovsku igru. To do 2006. ili 2008. nismo radili, a onda smo svaku optužnicu počeli gledati tako. I to je stravično. Ali se moglo ovo očekivati jer nije bilo presude Miloševiću.

Zar moramo sad vjerovati da je jedan ludi pjesnik iz paljanskog hotela Panorama mogao sam smisliti sve što je učinjeno? Nažalost, presude za Miloševića zbog smrti nije bilo, a ona bi bila ključna. To suđenje je bilo ključno. Imamo međupresudu koja nije sudski relevantna, ali je veliki elaborat, čiji je dio vezan za genocid i Srebrenicu, nažalost, zatamnjen u verziji za javnu uporabu, ali se vide zaključci, a dokumentacija je još bogatija nego što je dostupno javnosti. Poseban problem je što stradanja u istočnoj Bosni nisu cjelovito promatrana, nego su kao kobasicu isjeckali narativ i uzimali odvojene dijelove, a genocid ne počinje i ne traje dva dana, njegova namjera i priprema traju mnogo dulje. Tako je bilo zahvaljujući Geoffreyju Niceu, koji je vodio taj predmet.

To je proces koji je dobio genocidni završetak, a počeo je 1992. Žrtve, naravno, žele da genocid bude od 1992., i to je razumljivo, ali je bilo neizvodljivo čim se pristupilo tako da se odvoji 1992. od 1995. Genocid je proces i on je uvijek proces. To je proces koji počinje prije ubijanja - stigmatiziranjem, getoizacijom... Ne treba nam samo Povelja iz 1948., dovoljno je da znamo iskustva iz Drugog svjetskog rata i holokausta. Po Haagu je genocid počeo 11. ili 12. srpnja u bratunačkom hotelu Fontana i završio 18. srpnja, kad su se 'umorili'. Znali smo da to neće biti tako, da nisu iskoristili priliku kad je bilo suđenje Mladiću na predmetu Tomašica, imali su tijela i dokaze, tad se trebao desiti preokret.

Osim onih koji su umrli ne dočekavši presudu, imamo i žive, puštene, neosuđene. Mislim na Vojislava Šešelja. Što će se desiti s njima? Nakon što je bio pušten zbog zdravstvenog stanja, proces je nastavljen, ali u međuvremenu je zanemaren, zahvaljujući glavnom sucu Jeanu Claudeu Antonettiju, koji je sad predsjednik Apelacijskog vijeća i koji je pravio probleme i onda i danas, svjesno minirajući rad Tribunala od trenutka kad se pojavio. Šešelj je sudu postao takva glavobolja, taj cijeli predmet bio je glavobolja, i htjeli su se toga riješiti. I kao zatvorenik im je bio problematičan. I u predmetu protiv Šešelja bio je poseban problem pritiska na svjedoke, za jednog čovjeka znam da je bio godinu dana u kućnom zatvoru kako ne bi svjedočio, a bio je odličan svjedok.

Ili bi dolazili na sud i nisu govorili ništa što je bilo predviđeno, jer optužnicu gradiš na osnovu iskaza, a onda netko dođe i kaže da to nije rekao. Bez obzira na to što bi bilo nezadovoljstva zbog konačne presude, jer je njemu ostavljena neka mogućnost da utječe na svjedoke, na više predmeta, u njegovu slučaju baš vidljivo, uz sve te slabosti, da je bio neki drugi sudac, Šešelj bi bio osuđen. Uz činjenicu da bi sve bilo drukčije da je Slobodan Milošević osuđen, koliko bi se prilike u regiji i ne samo u njoj promijenile da su Tuđman i Izetbegović bili procesuirani, da njihova smrt nije prevenirala takvu mogućnost?

Što se njih dvojice tiče, nikad nije bilo ni planirano da oni budu procesuirani. Javnost ima stavove o tome na osnovu izjava pojedinaca iz Suda. Međutim, mislim da čak postoji i službeni dokument o Izetbegoviću u kojemu se Sud izjasnio kako odbija tu inicijativu. Mislim da je to bilo prije nego što sam došla u Tribunal. Ali se sud izjasnio da je razmotrio slučaj, ali da nema osnova za optužnicu. I s Tuđmanom je bilo slično.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar