Pukovnik Bob Stewart za AJB: U Ahmićima je počinjen genocid

Pukovnik Bob Stewart za AJB: U Ahmićima je počinjen genocid

Iako bogatog vojnog iskustva i oproban u najtežim ratnim situacijama, pukovnik britanske vojske Bob Stewart tog aprila 1993. nije vjerovao da su informacije koje dobija istinite.

I pored sumnje, vođen vojnom etikom, odlučio je posjetiti selo čije je ime teško izgovarao i za koje su njegovi informatori tvrdili da je poprište nezabilježenog masakra.

Ono što je vidio tog dana u Ahmićima, selu između Viteza i Busovače, neće nikad zaboraviti, a slike užasa potisnut će sve one prizore rata koje je do tog trenutka čuvao u sebi kao opomenu koliko "izopačena" ljudska priroda može biti.

U poslijeratnim godinama Stewart je postao čovjek koji će u svakoj pruženoj prilici svjedočiti o zbivanjima u srednjoj Bosni tvrdeći bez imalo ustručavanja da je ono što se dogodilo u Ahmićima bio čin genocida.

Pomalo ljutito kaže da je razočaran presudom generalu Armije Republike Bosne i Hercegovine Enveru Hadžihasanoviću jer smatra da je osuđen samo kako bi se uspostavila "politička ravnoteža". Decidan je u tvrdnji da Armija Republike Bosne i Hercegovine nije imala kontrolu nad mudžahedinima stacioniranim u srednjoj Bosni.

Stewart je bio gost tribine pod nazivom "Ahmići, 48 sati pepela i krvi", održanoj u Historijskom muzeju u Sarajevu.

  • Vidjeli ste razne masakre, ali ste za Ahmiće rekli da su po svemu bili drugačiji. Kako mislite "drugačiji"?

Bio sam vojnik u Sjevernoj Irskoj u sedam tura i u Sjevernoj Irskoj u jednoj noći, u mojoj jedinici od 140 ljudi – dakle, naglašavam: za samo jednu noć – u jednom bombaškom napadu izgubio sam šest ljudi i imao sam 35 ranjenih. Kad sam vidio šta je eksplozija bombe učinila mojim ljudima, odmah sam shvatio da je to masakr. To je bilo 1982. i bio sam mladi, 32-godišnji major.

Vidio sam mnoge stvari radeći kao profesionalni vojnik i uvijek je smrt bila uznemirujuća, ali za mene, kad neko umire, to više nije toliko strašan prizor nego kad je već mrtav jer svjedočite agoniji. Kad sam došao u Bosnu, imao sam vojnog i iskustva učešća u ratu, ali Ahmići su bili drugačiji. U Ahmićima je vojska namjerno izvela napad na civile. Mogu podnijeti kad vojnici ubijaju vojnike, ali ne i kad profesionalni vojnici pucaju i ubijaju žene, djecu i nenaoružane ljude.

  • U nekoliko prilika rekli ste da odgovorni za masakr nisu kažnjeni i da im neće biti suđeno. S druge strane, Dario Kordić osuđen je i odrobijao je svoju kaznu, a sada živi slobodno i djeluje praktično kao katolički propovjednik. Kako objašnjvate tu situaciju?

To objašnjavam na način da smo uspjeli osuditi glavne ljude: Kordića, Blaškića i Čerkeza. Ti ljudi izvedeni su pred sud, ali oni nisu bili ljudi koji su na terenu vršili ubistva. To su radili obični vojnici i oficiri s terena i niko od njih nije izveden pred sud i nikad neće biti izveden i oni još slobodno žive iako su im ruke krvave.

Moj je osjećaj da ih nikad nećemo izvesti pred sud pravde. No, mislim da će njihova savjest biti njihov sud jer će jednom morati shvatiti kako su se odvratno ponijeli i to će biti najveća kazna. Možda to sada ne osjećaju, ali na kraju će ih ta krivica pritisnuti. Ako se ne osjećate tako u ovom životu, u sljedećem životu sigurno će vam biti suđeno.

  • Jeste li se tokom boravka u srednjoj Bosni sretali sa "zloglasnim" jedinicama "Maturice" i "Džokeri"?

"Džokeri" – njih sam sretao. Izgledali su i bili su veoma agresivni, posebno prema meni i mojoj jedinici. Naročito "Džokeri", moram naglasiti. Sjećam se da su 22. aprila 1993. "Džokeri" otvorili vatru na mene. Nisam uzvratio na njihovu provokaciju. Bio sam u oklopnom vozilu, a oni su imali automatske puške i pucali su na moje vozilo. Moja misija tog dana nije bila da se bavim njima nego da idem u Ahmiće. Osim toga, mogao sam otvoriti vatru samo u slučaju da je moj život ugrožen ili da je život ljudi koje štitim ugrožen i danas mislim da sam postupio ispravno.

  • Govorili ste i o slučaju kad su Vam vlastiti vojnici stavili na znanje da neće napustiti ratnu zonu. Pojasnite nam o čemu je bilo riječ.

Rekao sam vojnicima da Britanija razmišlja o povlačenju naših trupa jer smo usred rata na koji nismo imali utjecaj i vlada nas je mislila povući s terena. Moji vojnici rekli su da nema šanse da će se povući jer smo ovdje da štitimo ljude. I sam sam se tako osjećao i na kraju ta naredba nikad nije došla iz Velike Britanije (na moje veliko olakšanje, jer ne znam kako bih postupio) tako da nisam morao provjeravati hoće li njihove prijetnje biti ispunjene ili čak hoću li se ja lično morati oglušiti o naredbe. Na kraju nisam htio napustiti Bosnu jer sam mislio da moj posao nije završen.

  • Kako objašnjavate činjenicu da trupe UN-a nikad nisu učestvovale u ratnim zbivanjima? Prisustvovale su raznim strahotama i uvijek su uspijevale biti "neutralne".

Moje trupe jesu. Svaki put kad bismo se uključili u bitku pokušali smo stati između njih i biti tampon. Imali smo bijela oklopna vozila i išli smo da stanemo između zaraćenih strana. Nekoliko puta otvorili smo vatru, pogotovo kad smo mislili da su civili ugroženi. Ili, kad smo vidjeli da su ljudi u ratnoj zoni, uzimali smo ih u vozila i odvozili na sigurno. Nisu svi to radili.

Trupe međunarodne zajednice bile su različite. Moji vojnici, Kanađani i Francuzi bili su dobri. Ukrajinci nisu bili dobri, Egipćani isto tako. Budući da su bosanski Muslimani bili ugroženi i napadnuti, očekivao sam vojnike iz arapskih država. Gdje su bili Arapi? Uvijek su se okrivljavali Zapad i Britanci da nismo spriječili rat, ali gdje su bile arapske zemlje i zašto one nisu slale svoje vojnike pod okriljem UN-a da štite ljude? Neko mi je jednom rekao da smo spasili mnogo Muslimana, na šta sam odgovorio da smo spasili mnogo ljudskih bića bez obzira na to je li riječ o Muslimanima, Srbima ili Hrvatima jer su nevini ljudi nevini ljudi.

  • Više puta zločin u Ahmićima opisali ste kao čin genocida?

To je definitivno bio čin genocida. Genocid se definira kao namjerno ubijanje i odvođenje ljudi zbog njihovog etničkog porijekla ili religije. Ljudi u Ahmićima koji su bili napadnuti bili su bosanski Muslimani. Bosanski Hrvati koji su živjeli u Ahmićima ostali su nedirnuti. To je bio namjeran čin usmjeren prema bosanskim Muslimanima. Po mom mišljenju, to je genocid i uvijek je bio genocid i uvijek sam spreman tu tvrdnju dokazivati.

  • S vojne tačke gledišta jesu li Ahmići bili legitimna vojna meta ili su napadnuti samo da bi se pobili ljudi?

Ta akcija izvedena je samo da bi se pobili ljudi. Nisam čak siguran, mislim da je akciju vodila specijalna jedinica HVO-a jer teško mi je prihvatiti da bi lokalni HVO iz Viteza učinio takvo nešto što je učinjeno u Ahmićima. Ne znam sigurno, nemam dokaza za ovu tvrdnju, ali jednostavno teško mogu prihvatiti da su ti ljudi bili u stanju pobiti svoje prijatelje i komšije. Jedan bosanski Musliman ubijen je iako je bio veoma voljeni nogometni trener, dakle, čovjek koga su voljeli i lokalni bosanski Hrvati, tako da mi je teško povjerovati da su to učinili lokalci. No, "Džokeri" su cijelo vrijeme bili tu, oni isti "Džokeri" koji su i mene napali. Živjeli su u jednoj kući pored Ahmića, tu su bili stacionirani.

  • Bili ste svjedok u Hagu. Kako objašnjavate da je "šestorka" osuđena za UZP, ali političari ne žele prihvatiti osudu izrečenu u Hagu?

Moj posao kao vojnika, a danas sam političar, bio je da djelujem po savjesti, a ne da osuđujem ljude. To je posao suda. Predočio sam dokaze u pet suđenja na sudu u Hagu. Triput sam svjedočio protiv oficira bosanskih Hrvata, a u jednom slučaju bio sam svjedok odbrane, i to u procesu Enveru Hadžihasanoviću. Moji dokazi, one koje posjedujem i koje sam predočio, govore da taj čovjek nije kriv za zločine za koje mu je suđeno.

Sudije su odlučile da jest kriv, ali ja ne vjerujem da je kriv. Mislim da je to politički donesena osuda jer su htjeli osuditi jednog bosanskog Muslimana. Hadžihasanović je taj čovjek. Moji dokazi govore suprotno. Osuđen je da nije uspio kontrolirati mudžahedine, a ja znam kao činjenicu da mudžahedini u srednjoj Bosni nisu bili pod kontrolom bosanske armije. Štaviše, i o tome imam dokaz, da su došli u Bosnu ubijati kršćane. To nije bio cilj bosanskih Muslimana, oni uopće nisu takvi. Bosanski Muslimani nemaju problema s kršćanima, bilo da su pravoslavci ili katolici.

Mudžahedini su došli sa strane kako bi stvarali probleme. Za oficire bosanske vojske, Muslimane, kao što je Hadžihasanović, posjedujem dokaze da nisu krivi, ali je sud u Hagu presudio drugačije. U Hagu su odlučili vjerovati drugim ljudima uprkos mom i svjedočenju drugih, a i drugi britanski oficiri imaju dokaze da on nije kriv. Hadžihasanovića sam dobro poznavao i uvjeren sam da nije kriv.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar