Tako je govorio Zuko: Budi pametan da ne bi bio loš

Piše: Emir Imamović Pirke

1989-2019: Da smo kakvi nismo i da je sve kako nije, dakle da je samo normalno, skoro cijelih deset mjeseci, tamo od sredine januara, pa do pred sam kraj oktobra, trajale bi pripreme za ono što se treba dogoditi u mjesecu u kojem je umro Zulfikar Zuko Džumhur. Dolazeće 2019. navršit će se puna tri desetljeća otkako je preminuo i preselio i otkako je ukopan veliki pisac, slikar, karikaturist, ilustrator, pozorišni scenograf, filmski scenarist i otac televizijskog formata u kojem se danas snimaju putopisi. Prvo je bilo 27. novembra, a drugo na posljednji Dan republike, praznik države kojeg već naredne, 1990. gotovo niko neće proslaviti.

Nije to, tih skoro deset mjeseci, malo vremena, može se čestita posla napraviti i za manje, ali ne bi bilo u skladu sa filozofijom onoga kojeg bi svaka pristojna kultura poželjela, dok ga iz svake nepristojne - a i naša je takva - polako istjeruju ili ga stavljaju na krivo mjesto, prenosti Start BiH.

„Ja bih prvo odvojio dvije stvari: rad i težak rad. Ja sam veliki protivnik teškog rada. Niko ne bi trebao da radi teško. Pravedno društvo ljudima treba olakšati rad, pa će im automatski olakšati i život. Ko god kaže da nas težak rad obogaćuje i oplemenjuje, laže. Težak rad samo iscrpljuje. Možda nam puni bisage, zbog toga i radimo, ali nam prazni vijuge, i cijelo tijelo, ispija i krv i vedrinu i živost i sve ono dobro čega ima u nama. Težak rad zapravo je kazna, a ne nagrada. Rad bi trebao da je lagan, lijep, pun zadovoljstva i bez briga. A to čovjek može lakše obezbijediti sam nego sa drugima. Zato su nekako najbezbrižniji umjetnici, oni ne zavise od šefova i preduzeća. Poslije teškog rada možeš se samo napiti, a alkohol je za većinu ljudi isto što i teški rad - tegoba koja ih uništava. Drugo smo mi meraklije. Uništava i nas, ali to smo izabrali. Samo jedan lijek postoji i pali protiv teškog rada. Lijek je bijeg. Ja cijeli život bježim, u putovanja, u putopise, u slikarstvo i čitanje. A bježim i u alkohol, ne krijem to. Ja sam ti čuveni bježač. Bježim i slavim bijeg i bježanje. Zato smo i izmislili umjetnost, da se imamo gdje skloniti od teška života i još težeg rada“, rekao je Zuko Džumhur u intervjuu mostarskom pjesniku i svom velikom prijatelju, rahmetli Aliji Kebi.

Intervju je, inače, pronađen u Kebinoj ostavštini. Nije nikada završen, a to što je kazano i zapisano našao je i spasio književnik i novinar Ozren Kebo.

zuko-markica.jpg - Tako je govorio Zuko: Budi pametan da ne bi bio loš

DJELA KOJA SU SE DALA SABRATI: Trideseta godišnjica smrti Zuke Džumhura, rođenog u Konjicu 24. septembra 1920., već je, istina, dijelom i, recimo tako, avansno obilježena: izdavanjem njegovih sedam knjiga u jednoj, na dva pisma, latiničnom i ćiriličnom, u izdanju sarajevskog Buybooka. Ostalom, svemu što Zuko zaslužuje, možemo se samo nadati. A zaslužuje puno i svašta, jer je bio puno više i bolje od onoga što je o sebi mislio.

„Budi pametan da ne bi bio loš. Pametan čovjek povazdan bišće po sebi, odstranjuje svoje lošosti, i u jednom trenutku shvati da nikada nije dosta tog biskanja, da je loš karakter naš duševni korov, ti ga pljeviš a on se otima, raste li raste. Ne date se ni ti ni on u toj pljevidbi bez kraja. Nikada ne možeš odstraniti svoje mane, ali nikada ne smiješ ni prestati da ih tamaniš. A ako si uporan, ako se ne predaješ, onda ti se poslije decenija savjesnog rada može desiti i to da u ogledalu ugledaš nekog nasmijanog i smirenog sebe. I tu ti je možda ključ. Ako potamaniš dovoljno svojih zala, ako ih nekako turiš pod kontrolu, onda ispod njih izbije vedrina. Pojavi se osmijeh. Najljepši prizor na nekom čovjeku je njegov osmijeh. Razvučeš ove svoje žvalje od uha do uha i kažeš sebi: 'Pa, jebem mu miša, možda baš i nisam ispao tako loše...'“, još je jedan Zukin odgovor Aliji.

PREDGOVOR I MAPA: Nije to, sasvim suprotno, nevažan podatak, ali nije ni jedini kojeg treba znati kada se govori o Zuki Džumhur. Podatak je, je li, taj da je Ivo Andrić jednom u životu i samo jednom piscu za jednu knjigu napisao predgovor. Pisac se, jasno je, zvao Zulfikar Zuko Džumhur, a knjiga „Nekrolog jednoj čaršiji“. Objavljena je 1958.

Još se nešto prešućuje ili nedovoljno ističe kada se govori o Zukinom i Andrićevom odnosu: ilustracije koje je Džumhur napravio za „Priču o vezirovom slonu“. Mapu tih briljantnih crteža sretnici su, i to je poodavno bilo, 2005. godine, mogli dobiti kao poklon direktora Rudnika mrkog uglja Kakanj, Harisa Neimarlije. Dolazila je u paketu sa Zukinim knjigama koje je Svjetlost objavila 1991., onim sa bijelim, tvrdim koricama, autorovom fotografijom, ćiriličnim potpisom i latiničnim naslovom.

Momo Kapor, osrednji pisac i golemi politički kreten, ali i Zukin beogradski prijatelj, u jednom je imao pravo: što god je Džumhur radio bila je umjetnost. I bilo je za vječnost, makar on to mislio jedino o svojim likovnim djelima: „Samo se slike dugo pamte, a riječi već sutradan promijene svoj red.“

„Dobri pisci od loših pisaca razlikuju se po tome što su rečenice svih loših pisaca jednoga jezika u nekome vremenu nalik jedna drugoj, i nemoguće ih je razlikovati, a rečenice dobrih pisaca prepoznaju se poput otiska prsta, čak i kada nije naročito mudro i pametno ono što se tim rečenicama kazuje. A veliki se od malih pisaca razlikuju po tome što veliki pisci ne samo da imaju svoje rečenice, nego imaju cijelu retoriku. Po toj je retorici i Zuko Džumhur bio autentično veliki pisac“, napisao je o Džumhuru Miljenko Jergović.

A on, Zuko, koliki god da je bio pisac, a bio je golem, toliki je bio i čitalac. Ima u onom intervjuu Aliji Kebi jedan odgovor o tome:

„Možda se iza svega krije ovo: imati vremena za čitanje. Eto ključne karakteristike lijepog i dobrog života. Jer imati vremena za čitanje istovremeno znači imati vremena za sve, za sve drugo što čovjeka interesuje. Ta blagodet, da imaš vremena, to je najljepša stvar u priči o lijepom i ugodnom životu. Zato sam ja u početku bio malo raspet. Volim knjige, ali volim i rakiju. Pa da se ne bi sudarali, da mi rakija ne bi udarila i na život i na knjige, davno sam shvatio da je njoj vrijeme u akšam. Preko dana radiš, a kad sunce počne padati, onda se opustiš.“

Kompletan tekst pročitajte OVDJE.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar