Piše: Jasmin Agić (Al Jazeera Balkans)

U gustu i čekinjastu bradu zaraslog lica, grubog, pomalo muklog glasa, mršav do granice izgladnjelosti, Zuko Džumhur čak je i pojavom ispunjavao očekivanja onih koji su ga sretali, a koji su se prije susreta s tim osebujnim čovjekom upoznali s legendom koja ga je slijedila na svim njegovim putovanjima.

Kamo god bi došao, privlačio bi pažnju prvo svojom neobičnom pojavom i dok bi se opušteniji i neukiji svijet smijao njegovom obješenjaštvu, oni koji su, osim s legendom, bili upoznati sa Zukinim pisanijama smijuljili bi se vodeći računa da ne uvrijede svog gosta.

Jer, ono što običan svijet nije znao i nije želio saznati, zadovoljavajući se uživanjem u Zukinim praktičnim šalama i bogatom narodnom govoru, bilo je ono najvažnije u njegovom javnom djelovanju. Bio je to čovjek s nevjerovatnom lucidnošću i nevjerovatnim darom za živo pripovijedanje i to su bili osnovni razlozi zašto je prijateljevao s najumnijim ljudima svog vremena.

Sve je u Zukinom životu već odavno postalo legenda, pretočilo se u usmenu predaju, postalo predmet priča i prepričavanja i svaki put njegov život obnavljao se čudesniji, fantastičniji i nevjerovatniji. Pa, ako je život i proveo tražeći neprekidno da uz pjesmu, piće i ukusnu hranu drži duge melanholične besjede, u kojima su se spajale ljepote Orijenta i evropska učenost, njegovo djetinjstvo nije se mnogo razlikovalo od života drugih dječaka njegove generacije. Možda je bilo malo više upravljano strogim pogledom starijih muškaraca koji su od čovjeka zahtijevali da ispunjava one drevne obaveze muškosti, dakle, da uvijek bude iskren u govoru, da mu namjere budu čestite i da se hvata u koštac sa životom bez ikakvih predrasuda.

Poštenje i čast bili su visoko na ljestvici moralnih vrijednosti koje su se pažljivo njegovale u imamskoj porodici konjičkih Džumhura i baš je iz tog porodičnog kosmosa Zuko u život ponio lekcije o ljudskosti, koje, bez obzira na to koliko njegove putešestvije bile duge i teške, nikad nije odbacio kao suvišan teret.

Zukina prva ljubav i trajna životna strast bilo je slikarstvo, naročito kariktaura, a oblikovanje šaljivih likovnih minijatura s vremenom je doveo do savršenstva. Njegove ilustracije bile su jednostavne i ekspresivne, a njihova aluditivnost uvijek je bila kristalno jasna i nedvosmislena. No, svaka figuralna predstava objavljena u nekim od jugoslavenskih novina bila je svjedočanstvo Zukine revolucionarne pobune jer se u uglednoj ulemanskoj porodici Džumhura nije blagonaklono gledalo na njegov likovni rad.

Zukin otac bio je imam, čovjek posvećen tradiciji, odan zakonima vjere bez trunke sumnje i možemo samo pretpostavljati s koliko je ljutnje i strepnje gledao na šaljive figuralne predstave koje je oslikavao njegov sin. Od svih legendi isprepletenih oko Zukinog neobičnog lika nije ostala zapamćena nijedna koja bi barem djelomično osvijetlila taj komplikovani odnos između oca i sina, koji su se, nedvojbeno, u jednom trenutku našli na različitim stranama tumačenja svijeta, nesposobni premostiti provaliju razlika koja se razjapila između njih.

Ostatak teksta pročitajte OVDJE.