Piše: Alen Zečević

Sve do sad, uvjeravali su nas da smo na kolosjek naše nedavne tragedije stali isključivo našim grijehom i da je put kojim smo pošli samo naš izbor, da nas niko i ni pod kakvim prilikama pri tome nije „ohrabrivao“ političkim i diplomatskim pritiscima u vrijeme agresije na našu zemlju, da u odgovornosti za civilizacijski sunovrat koji se zbio u okupiranoj i od cijelog svijeta napuštenoj Bosni mjesta ima samo za njen progonjeni i genocidom trijebljeni narod.

U kreiranju te agende je uloženo mnogo truda, odricanja i vremena najutjecajnijih svjetskih diplomata, a žrtve položene za njenu realizaciju su, odista, bile samo naše.

Alen Zečević: Bestidne riječi

To je najbolje znao, i još vijek zna, i Carl Bildt, svojevremeno specijalni pregovarač Evropske

Unije u pregovorima vođenim oko zaustavljanja rata u Bosni i Hercegovini i njen prvi imenovani visoki predstavnik, koji je nedavnom medijskom provokacijom potvrdio činjenicu da ozbiljni propusti i nedopustivi kompromisi koje je pravila administracija kojoj je i sam pripadao nisu bili plod slučajnosti.

Da, riječ je o istom onom čovjeku koji je pokušavajući da opravda svoju misiju na bosanskom tlu u svojim poslijeratnim memoarima civilne žrtve u Srebrenici nazivao „ratnim zarobljenicima“, a za progonitelja i krvnika istih, Slobodana Miloševića, birao dodvoravačke i bestidne riječi.

Ako ima istine u Einsteinovoj misli, a ima, da je svijet „opasno mjesto za život, ne zbog zlih ljudi, nego zbog onih koji dopuštaju da se zlo dogodi“, onda lik i djelo Carla Bildta u tom svijetu čini njegovu poražavajuću suštinu.