Akademik Esad Duraković: Nema katarze, pokajanja, osvješćivanja...

Akademik Esad Duraković: Nema katarze, pokajanja, osvješćivanja...

Akademik Esad Duraković, jedan od najvećih živućih bošnjačkih intelektualaca, član akademija u BiH, Siriji i Jordanu, prevodilac Kur'ana Časnog i „1001 noći“, napisao je tekst u povodu promocije knjige „Svjedoci zla“ Akifa Agića i Faruka Vele koja je u četvrtak uvečer predstavljena i sarajevskoj publici, na godišnjicu presude u slučaju „Prlić i ostali“.

Bh. Informativni servis INS (Bosnian News Service) njegov tekst prenosi u cijelosti:

Poštovane dame i gospodo,

Oprostite mi što nisam u prilici da vam se obratim neposredno a želio sam to učiniti na prijedlog Faruka Velea i AkifaAgića, autora knjige SVJEDOCI ZLA. Osjećam se motiviranim za osvrt upravo na ovu knjigu, pod naslovom SVJEDOCI ZLA, dakle pod naslovom koji je već po sebi jaka pozicija ne samo ovoga teksta već i konteksta u kome je nastala.

Ne želim govoriti ovom prilikom o sadržaju knjige u doslovnom smislu – učinit će to, vjerujem, drugi promotori – već želim kazati nekoliko rečenica upravo o tome odnosu teksta i njegova konteksta, ili – o uzajamnom kontekstualiziranjuknjige i stvarnosti koja ju kreirala.

Svaki tekst je određeni odgovor na određeni kontekst, pri čemu taj tekst postaje i sāmdijelom konteksta. Nije ovo nikakvo teoretiziranje već pokušaj da, makar u formi skice, predstavim već uspostavljenu, naročito čvrstu vezu između ove knjige i realnosti iz koje ona izrasta, na kojoj stasava, ili s kojom se suočava, kako god hoćete.

Ovdje, u našoj domovini,tačnije – u našim domovinama, zbila su se stravična zla, a od domovine – svakom svoje – nema ništa svetije, dragocjenije, i utoliko je svako zlo u vezi s njom stravičnije. Mi objektivno svjedočimo svojom egzistencijom tome zlu, zločinu, strašno smo ranjeni, i danas smo u ožiljcima, ali moramo tome svjedočiti i ona ovakav način: svjedočiti ZLU umno, intelektualno, moralno, knjigama i drugim vrstama akcija koje imaju cilj da to ZLO osvijetle u svoj njegovoj mefistofelskoj naravi zato da bi se osujetilo njegovo ponavljanje. To je jedna od najvažnijih svrha ove knjige, kao i knjīgā sličnih njoj.

Poseban problem naše stvarnosti, ili konteksta u kome nastaje ova knjiga, jest to što dio naših naroda nije u stanju katarze, pokajanja, osvješćivanja; mnogi još nisu u fazi političke i etičke dekontaminacije svetosti domovine i nacionalnog korpusa. Naprotiv, dramatsko stanje konteksta je u tome što i danas dio naroda, posebno neke njihove političke elite – a to i jest najstrašnije, zloslutno – nisu shvatili da to jest bilo zlo, da ga valja priznati, odreći ga se, odbaciti ga kao povijesnu zabludu i grešku, nego dijelovi političkih elita, zavodeći svoje pristaše, promiču zločine u podvige i ratne zločince u nacionalne heroje.

To je uistinu drama koja još traje na našim prostorima i čiji dramski epilog još nismo vidjeli. Istovremeno, takav „kontekst neosviještenosti“ predstavlja zastrašujuću moralnu krizu, dezorijentiranost, a to znači istovremeno i otvorenu mogućnost da se sve ponovi, jer – sve dok nemamo potpuno otrježnjenje na svim nivoima društva potpuno priznanje povijesnih zabluda i zločina, nismo osujetili njihovo ponavljanje.

Štaviše, ako promičemo zločince u heroje, to znači – neminovno i konsekventno – da ohrabrujemo njihove akcije i da, čak, kao društvo žudimo za njihovim reprizama jer ih promičemo u nacionalne vrline i podvige. U krajnjim a razložnim konsekvencijama, nije neosnovano tvrditi da oni koji danas ratne zločince promoviraju u nacionalne heroje nose veću moralnu odgovornost i od samih počinilaca. TO JE NAŠ KONTEKST. Stoga su, nikada kao sada, dragocjeni ljudi i njihova djela, kao što je ovo djelo Velea i Agića, djela koja osvjetljavaju zločine kao takve, koja kultiviraju našu moralnu odgovornost, političku zrelost i vizionarstvo i koja snažno markiraju sve one subjekte – političke ili društvene općenito – koji su nakazni toliko da su u stanju promovirati zlo kao vrlinu i podvig. Ne ispisujem ovo kao frazu – nipošto! – već iz dna srca i iz dubine uma, svjestan drame koju smo proživjeli i koje se još nismo sasvim uspješno oslobodili, velim: svima nam treba mir, uzajamna pomoć i saradnja, a ne da se iscrpljujemo u mržnji, u kavgama, u ratovima.

Svjedoci smo, nažalost da se ovdje još uvijek vodi borba – kao ona mitska – između Erosa i Tanatosa. Vjerujem u konačnu nadmoć Erosa, ali se na putu vrline i spasenja, kreacije – dakle na putu Erosa – moramo osnaživati visokomoralnim svjedočenjem o ZLU, tačnije – PROTIV ZLA. U tome smislu i s tim ciljem ovaj tekst o kome je večeras riječ je odvažno zakoračio u svoj Kontekst. Stoga ni ovu promociju ne smatram običnom promocijom i uobičajenom promotivnom preporukom – riječ je ovdje o nečemu mnogo značajnijem.

 

 

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar