Najveći živući bosanskohercegovački pjesnik Abdulah Sidran napisao je na svom  profilu na društvenim mrežama tekst posvećen sjećanju na nedavno preminulog Vehida Gunića, novinara. svjetskog putnika i čuvara bosasnkohercegovačke baštine, sevdalinke...

Iz poštovanja prema djelu Vehida Gunića i Abdulaha Sidrana, tekst akademika Sidrana prenosimo u cijelosti:

Uveče, dok sklapam i na papir upisujem plan i redoslijed sutrašnjih poslova i obaveza, ruka mi uvijek na nekom mjestu zastane:

Šta sam ono zaboravio ? Ne sjetim se odmah, prođe možda i minut-dva, dok ono SAMO nadođe pa shvatim: ruka je zastala na onom mjestu gdje sam upisivao obavezu da obiđem prijatelja, u bolnici, na Dobrinji, u staračkom domu...Svoga Vehida.

Malo su ljudi stigli saznati o njemu. Jeste pričao mnogo, ali nikad, ili veoma, veoma rijetko o svojim, pogotovo ne tuđim privatnim stvarima. Često me je znao zaustavljati na pola rečenice - ako krenem govoriti o osobama i poslovima koje je on smatrao za naše živote i poslove nevažnim i nedostojnim.

U njegov privatni život i intimu mogao je da zaviri jedino Gospodar Svjetova. Ali sam mu jednom, ja, sklon mudrijanju i kolebljivosti, kazao svoje čuđenje nad brzinom njegovih reakcija i čvrstinom odluka i stavova na kojima počivaju.

Otkud ti to, šta je to ? A on malčice šutio - ko bi l il ne bi - pa mi ispričao ovako:

"Kad sam imo malo više od deset godina, babo me je ošamario, iz sve snage, u nekakvoj huji, zato što sam, umjesto nečeg šta mi je bilo naređeno, kupio knjigu. Posrnuo sam, pa se uspravio, i kazao mu ovako: Slušaj, babo ! Ovo si me sad udario i nećeš više nikad ! Ja ću uzeti sjekiru i ubiću te, noću, kad budeš spavo! Hoću, Allaha mi!".

Malo pošuiti, da preko moga lica prođe jedan kosi grč, pa nastavi:

I nije me više nikad udario.

Kako to tumačiš ?

Jer je znao da bih ga ubio !