Knjiga "Svjedoci zla": Povijesna istina nema alternativu

  • Knjiga "Svjedoci zla" na licu mjesta: Most dr. Franje Tuđmana u Čapljini

Piše: mr. sc. Alen Zečević

Govoriti o zbivanjima na tlu Bosne i Hercegovine u vrijeme disolucije Jugoslavije i srpsko-hrvatske agresije na njen teritorijalni i državno-pravni subjektivitet (1992-1995), koja su imala za posljedicu otvaranje najtragičnijeg poglavlja njene ukupne povijesti, znači suočiti se, ne samo sa problemom interpretacije uzroka i rezultata ratnog i poratnog konteksta, nego i sa istinom o onim politikama koje su bile spiritus movens najgorih oblika zločina zabilježenih u recentnoj prošlosti Evrope i svijeta.

Danas, dvadeset i tri godine od završetka sukoba, u političkom diskursu onoga što u kolokvijalnom govoru nazivamo postdejtonskom Bosnom, spremnosti za suočavanjem sa istinom o prirodi i karakteru ratnih sukoba ne postoji i ona egzistira tek kao floskula u djelovanju sljedbenika neporaženih nacionalističkih ideologija.

VEZANI TEKST >>> Kako do knjige "Svjedoci zla"?

      Knjiga Svjedoci zla, nastala kao koautorski rad Akifa Agića i Faruka Vele, dvojice novinara sa zavidnim višegodišnjim istraživačkim i publicističkim iskustvom, vrijedno je djelo čiji sadržaj, temeljen na autentičnim i relevantnim povijesnim izvorima, uglavnom hrvatske provenijencije, egzaktno dokazivo demistificira ulogu rukovodstava najodgovornijih aktera političkog života      Republike Hrvatske i njima subordiniranih paradržavnih struktura uspostavljenih u agresijom ugroženoj Republici Bosni i Hercegovini.

Obilna arhivska građa do koje su autori došli u toku istraživanja, a koja je publikovanjem ove knjige i trajno stavljena pred sud javnosti, osim što svojim sadržajem diskvalificira i inkriminira stranu u čijem je ratnom vojno-političkom aparatu nastajala, govori o direktnom involviranju politike Franje Tuđmana u političke procese u Bosni i Hercegovini s krajnjim ciljem okupacije, secesije i pripajanja njenih teritorija projektu tzv.Velike Hrvatske. Da bi se to postiglo trebalo je najprije žrtvovati mir, a kasnije, kad je aktom agresije na međunarodno priznatu Republiku Bosnu i Hercegovinu rat postao realnost, i svaki pokušaj da se preispitaju mogućnosti zaustavljanja istog. To je, kako se i pokazalo, značilo žrtvovati sve, pa čak i sudbine hiljada civila zatečenih na okupiranim teritorijama koje je agresor vjekovima tretirao tzv. povijesnim pravom.

      Prateći hronologiju zbivanja začetak te dvostruke, dugo planirane agresije, pronaći ćemo u nizu tajnih pregovora koje su marta 1991. godine u Karađorđevu, dakle u vrijeme kada je SFRJ još uvijek postojala, vodili Franjo Tuđman i Slobodan Milošević. Najstudiozniju analizu koja je  u cjelini razmatrala predmete ovih razgovora donio je 1998. godine Miloš Minić, jugoslovenski političar i publicista, u knjizi »Dogovori u Karađorđevu o podjeli Bosne i Hercegovine«, u kojoj su brojna svjedočenja i izjave učesnika tih susreta nesumljivo potvrdila činjenicu da su Tuđman   i Milošević, kao reprezenti svojih velikodržavnih projekata, definirali zone političkih interesa u granicama savezne države koje su njenom podjelom trebale da se prekroje u skladu sa planovima o inkorporiranju okupiranih teritorija u granice budućih država Srbije i Hrvatske.

U tom smislu, poslije Minićevog rada, knjiga Svjedoci zla dolazi kao očekivan i logičan rezultat kontinuiranog istraživanja pitanja agresije i odgovornosti za zla koja je ona proizvela u Bosni i Hercegovini.

A prema izvorima HVO-a, prije svega opširnim spiskovima sa imenima protjerivanih, hapšenih, a potom u zloglasne logore pritvaranih bošnjačkih civila, koje danas imamo priliku da vidimo u sadržaju ove knjige, namjera političkog i vojnog vrha tzv. Hrvatske Republike Herceg-Bosne je izraza našla u pokušaju okupacije strateški značajnih ciljeva poput Mostara, Bugojna, Čapljine, Gornjeg Vakufa, Stoca, Prozora, nasilnom mijenjanju njihove etničke, religijske i demografske strukture i, konačno, pretvaranju istih u etnički homogene prostore.

       Civilizacijski sunovrat ove iredentističke tvorevine došao je sa otvaranjem koncentracionih logora namijenjenih nehrvatskom stanovništvu, njegovoj dehumanizaciji i nasiljem iznuđenom pokrštavanju, te mnogim drugim oblicima najmonstruoznijih zločina koji nedvosmisleno govore o fašističkom karakteru njenog stvaranja.

Mnogi od tih zločina, kakav je onaj što je počinjen u Ahmićima, u knjizi su dokumentovani sjećanjima i potresnim ispovijestima preživjelih žrtava hapšenja i tortura, fotografijama barbarski porušenih spomenika materijalne i duhovne prisutnosti Bošnjaka, ali i onovremenim izvještajima neumornog ratnog reportera Akifa Agića o napadima na Gornji Vakuf i tragediji hiljada hercegovačkih Bošnjaka pritvorenih u zloglasnim logorima smrti Dretelju kod Čapljine, Gabeli, Prozoru i Heliodromu kod Mostara.

      Autentičnim izjavama i prepiskama najgorljivijih protagonista unitarizma, Slobodana Praljka i Jadranka Prlića, te vrlo vrijednim naredbodavnim dokumentima koji spomenuti dvojac i njihove saradnike dovode u direktne relacije sa tadašnjim političkim i vojnim rukovodstvom Republike Hrvatske, ova knjiga je povijesnu istinu o udruženom zločinačkom poduhvatu odbranila na jedini mogući i ispravan način: činjenicama.

(Autor je magistar historije. Autor je brojnih naučnih radova objavljenih u stručnim časopisima u regiji, novinama i drugim publikacijama)

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar