Nora Trifković, kćerka Olge Sučić: Moja mama je poginula, za šta?!

Sad sam došla sa groba svoje majke. Tamo nisam zatekla ništa..., počinje svoju potresnu ispovijest za Radiosarajevo.ba Nora Trifković, kćerka Olge Sučić, službenice Skupštine RBiH, heroine koja je u 34. godini života, zajedno sa studenticom Suadom Dilberović, bila prva žrtva agresije, mržnje i bezumlja u Sarajevu.

Suada i Olga položile su život 5. aprila 1992. godine na Vrbanja mostu, dižući glas protiv užasa i zla opsade glavnog grada samostalne i nezavisne države BiH koja je tog dana započinjala. A trajala je 1.425 dana, 44 mjeseca, i bila je jedna od najdužih u historiji modernog ratovanja.

Ovo je Sarajevo

Dok je bila u masi demonstranata koja tog aprilskog dana 1992. viče: "Ovo je Sarajevo, mi smo za mir!", jedan reporter prišao je Olgi Sučić i pitao je: "Zašto ste tu?"

"Ja sam majka dvoje djece i branit ću ovaj grad", odgovorila je Olga u kameru i goloruka krenula prema zločincima.

Olgina Nora, danas i sama majka petogodišnjeg dječaka, imala je dvije godine kada je ostala bez majke.

"Na moju veliku žalost ne mogu se ni lika sjetiti kako treba, a kamom li šta drugo... Ne znam kako bih opisala to kako se osjećam 26 godina poslije i šta mi sve to znači", govori nam Nora.

Ogorčena je. Ne na državu za koju je život svoj dala i njezina majka, već na vlasti "koje biramo", a "možda i ne biramo"...

Ogorčena je i zbog toga je jer ona nije zapamtila svoju majku, a danas se ponovo govori o nekom novom ratu u kojem će stradati neke nove majke...

"To je pitanje za ljude koji su danas na vlasti. Jer da to njima nešto znači, išta, ne bi se dešavale stvari koje se dešavaju s našom državom, našim ljudima i ovo naglašavanje rata ponovo u nekom bližem vremenu. Šta čovjek da misli o tome? Eto, koliko poštuju i to za što su taj dan ti ljudi izašli i poginuli. Da ljudi i dan danas razmišljaju da ponovo zarate! Ne znam kako bih to opisala. Ja ne vidim tu ništa dobro. Moja mama je poginula taj dan. Za šta? Da bi sutra, za deset ili 20 godina, mi ponovo ratovali. Ne vidim svrhu svega...Ja prva, da se zapuca, bježim iz ove države. Jer vidim da je uzalud. Date život za to i to niko ne cijeni", govori Nora.

Je li to naš poraz, pitali smo je.

"Nije to poraz nas, naroda... to je poraz ljudi koji su trenutno na vlasti ili koji su tu bili. Ovdje su se izgleda uvijek koplja lomila i krv prolijevala, godinama, vjekovima, ali i prije 26 godina kada su moja mama i Suada Dilberović poginule, ali i hiljade ljudi koji su živote dali za ovu državu. Ja iskreno gledajući iz ove perspektive, s ove tačke gledišta, mogu reći da narod nije željan ni krvi, ni oružja, ni rata koliko ljudi na vlasti to rade... Ja volim svoj narod i državu. Uvijek i zaplakati i među prvima biti, ali to jednostavno ljudi na vlasti... to je drugo ", ističe ona.

Na trenutak, kao da čujemo glas njene majke dok uzvikuje "branit ću ovaj grad", Nora dodaje:

"Ja sutra ne bih možda u rat, ali ako mi neko dođe na vrata, naravno, da ću se braniti. Neki ljudi će sutra opet uzeti pušku da brane svoj život, svoju djecu... Htjeli ili ne... Neki će opet otići. To je tako ovdje kroz historiju. Ne znam je li naše neko prokletstvo. Ne znam, nije jasno. Narod to ne želi, ali to se jednostavno nameće".

Plaši se...

Priznat će da se samo plaši...

"Naravno da me plaši, imam dijete od pet i po godina. Zašto da dozvolim da se mene moje dijete ne sjeća kao što se ja ne sjećam svoje mame? Zašto to sebi da radim. Ako oni ne cijene žrtvu moje majke, i žrtve ostale, zašto ja sutra svoj život da dam za ovu državu i da se sve iznova ponavlja", pita nas.

Valjda zato i ne voli godišnjice. Jer, je, kao veli, i to obilježavanje 5. i 6. aprila samo je "politička igra". Kako i ne bi. Puno je nepravi napravljeno prema porodica Sučić, Trifković...

Desetine novinskih članaka napisali su sarajevski novinari, Edina Kamenica, Snježana Mulić i drugi da bi Olga dobila svoje ime na ploči na Vrbanja mostu. Tako je i u novije vrijeme. Dolaze razne inicijative, ali se Olga preskače. Novinari ponovo poručuju - ne razdvajate Olgu i Suadu. Uzalud.

Nepravda na nepravdu. Bilo bi čudno da je drugačije?

"Danas u državi bitno je očuvati posao. Daj zaradi pare. To što je tebi mama poginula, što je tebi danas godišnjica, vrlo malo ljudi i zanima uopće. Danas svako gleda sebe, kako da živi, kao da preživi... Ja na most nisam otišla zadnjih deset godina kad se polagalo cvijeće. Sad sam došla sa groba svoje majke, gdje nisam zatekla ništa... I to se iz godine u godinu ponavlja. Suada Dilberović je sahranjena među poznatima. Nemam, naravno, ništa protiv. Žena je dala život za ovaj grad, kao i moja mama! Ali neke kockice ljudi nikada neće posložiti. Moja porodica se jedva izborila da se ime moje mame doda na ploči na Vrbanja mostu. Kako da to ljudima objasnim? To je tako. To što se radi je sramota za ljude na vlasti, za čitavu državu", ističe ona, pa kaže:

"Neću reći da je mama pogriješila taj dan. Ja sam užasno ponosna na nju. Ali ne bih istu grešku napravila zarad svoga djeteta. Nije mislila da će se to desiti. Bruka ljudi je izašla, svi su izašli iz neke dobre namjere, da svima bude bolje, da se obustavi zlo... Ali, tako se desilo. Ja sebi zbog sjećanja na nju, moju majku, i zbog moga djeteta, ne bi tako nešto dozvolila".

nora_trifkovic1.jpg - Nora Trifković, kćerka Olge Sučić: Moja mama je poginula, za šta?!

Nora Trifković: Dijete Sarajeva

Dok su se našle razne sinekure za hiljade onih što su im "puna usta Bosne", za Olginu Noru nema ni stalnog posla. Zar opet?!

"Dodatna tragedija u mom slučaju jeste što ne mogu imati normalan, stalni posao da mogu sebi i svojoj porodici obezbjediti nešto sutra u životu. To je moja tragedija. A sve što sam tražila jeste to. Međutim, u ovoj državi i to je teško dobiti. Naravno, probala jesam. Neki su obećavali. Bilo je tu i ministara i gradonačelnika i načelnika i novinara, da ne imenujem nikoga. Htjeli su, valjda, pomoći, obećavali, ali ništa se nije ispunilo. Ja, očito, na osnovu svoje majke ne mogu ništa tražiti. Ponavljam, u slučaju da se zarati, ja odavde bježim prvom prilikom", sjetno kaže Nora.

Trči, Nora, Trči

Nedavno se, kaže, s ocem Goranom prisjetila kako je preko međunarodnih organizacija poput UNICEF-a mogla da iz ratnog Sarajeva bude prebačena u Francusku ili Italiju. Njezin otac to tada nije dozvolio!

"Kada smo čuli ove nove provokacije i priče o ponovnim ratovima, tata je rekao: "Pokajao sam se što te nisam poslao". Ovdje generalno ja ništa dobila nisam".

Trči, Nora, trči

Nora, na kraju, zaključuje i poručuje:

"Da vam kažem ja.... Ljudi nisu željni ni puške, ni rata, ni krvi. Iz prostog razloga jer su četiri –pet godina bili pod opsadom i prošli sve što su prošli. I ja se sjećam kao dijete, sa tri-četiri godine, šta se sve dešavalo i šta sam ja vidjela u ratu. Nisam ogorčena na državu, kao državu, ali sam ogorčena na ljude koji vode ovu državu i ne razmišljaju o prošlosti u smislu da nešto naprave od ove države u budućnosti! Nego jednostavno to se sve vrti u krug i to će se vrtjeti ne znam do kada".

Eh, kada je kolegica Snježana Mulić prije 16 godina u "Danima"

objavila tekst posvećen sjećanju na Oglu Sučić i nastojanjima da ostane

zabilježena u historiji grada, ovjekovječila ga je naslovom "Trči, Nora,

 trči", aludirajući na naslov jednog tada popularnog njemačkog filma.

Nama preostaje, šta drugo, do da jednako tako završimo ovaj tmurni tekst.

Da, trči, Nora, trči...

 

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar