Sve što je iskreno i u ime Boga za opći naš preporod, u ovakvoj gomili propada i strada

Sve što je iskreno i u ime Boga za opći naš preporod, u ovakvoj gomili propada i strada

 Piše: Faruk Vele

Bošnjaci, kao rijetko koji svjetski narod, imaju tu zlu kob da im se historija ponavlja. Kao i svi drugi koji su osuđeni na tu kaznu s neizvjesnim epilogom, za takvo stanje su, dakako, prije svega sami krivi, sa svim svojim manama, a nije ih malo. To je i Božiji usud, koji su zaradili svojim zaboravom i već tradicionalnim nemarom.

Milost i oprost

No, spoznaja da se u bošnjačkom bivstvovanju, posebno u stanju duha, skoro ništa nije promijenilo u posljednjih 67 godina, izaziva zebnju. Na sve bošnjačke boljke, koje se danas posebno mogu konstatirati, upozoravao je jedan od vodećih bošnjačkih alima u 20. stoljeću, rahmetli Mehmed ef. Handžić.

Kako ilustrativan primjer može se uzeti njegov tekst pod naslovom "Božiji Pejgambere", objavljen u časopisu "El-Hidaje" od 7. marta 1944. godine.

Zanimljivo, ovaj tekst je objavljen i u Takvimu za 1992. godinu u izdanju "El Hidaje" na čelu s Mahmudom Traljićem.

Handžić, inicijator čuvene Sarajevske deklaracije protiv zločina u NDH, ovo svojevrsno pismo, neku vrstu ispovijesti poslaniku Muhammedu, a. s., objavio je samo četiri mjeseca prije svoje misteriozne smrti u 38. godini u Sarajevu.

Ovaj tekst može se smatrati nekom vrstom oporuke, ali ne tuđinskim narodima i njihovim liderima, kako je to postao obićaj, već svojim Bošnjacima -  da isprave svoje zablude.

Efendija Handžić podsjeća da su sljedbenici poslanika Muhammeda, a. s., za "pola stoljeća osvojili polovinu tadašnjeg kulturnog svijeta, preporodili ljude u njemu i donijeli im čovječnost, krijepost i sve duhovne vrline koje trebaju čovjeka da rese da bi se mogao nadati u trajan napredak i uspjeh".

- Povijest nam je posvjedočila tu istinu ne jedanput nego stotinu puta. Prema tome, za nas je posve jasno riješiti problem slabosti i nazatka današnjih muslimana, iako stojimo na stanovištu da se trenutnim napretkom ne može dokazivati ispravnost i vrijednost, kao ni trenutnim nazatkom slabost, ništavost i manjkavost nekog poretka i uređenja. Odstupanje od pravog i stvarnog islamskog učenja, od duha i srži islama, makar se i pridržavali nekih formi, stvarni je uzrok slabljenja i nazadovanja muslimana - piše Handžić.

Kao što je, nastavlja on, prvi pokus primjene islamskih propisa pokazao pozitivan rezultat i u najtežim prilikama, tako bi, bez sumnje, "pokazao pozitivne rezultate i prvi pokus vraćanja duhu i stvarnosti islama, pa makar to bilo u najtežim prilikama i u našoj napaćenoj Islamskoj zajednici".

- Mi smo, Božiji Pejgambere, krivi za svoju tešku sudbinu. Iznevjerili smo se tvome učenju, nismo pošli stopama tvojim, niti stopama tvojih drugova, niti stopama ostalih pravih muslimana. Neću se upuštati da govorim o svim islamskim zajednicama, koje skupa sačinjavaju veliki organizam svjetske islamske zajednice nego ću preda te, Božiji Pejgambere, iznijeti samo stanje naše muslimanske zajednice u BiH. Evo, dvije godine stradamo kao niko i podnosimo na pravdi Boga najveće muke. U ovim stradanjima kroz ove dvije godine našem golorukom i nezaštićenom, ispravnom življu učinjeno je ono što papir od stida ne može nositi - navodi Handžić.

Kao ovce klani

Goloruki svijet, bilježi Handžić, žene i djeca, kao ovce su klani, nedoklani ostavljani, na mijeh guljeni, svim mukama mučeni, u vodu svezani bacani, na lomači spaljivani, u potpaljenoj kući dimom i vatrom uništavani, na kolje nabijani, vješani i svakim zvjerskim metodama, koje samo zlodusi u svojoj zanesenosti mogu zamisliti, s životom rastavljani.

- Za ova naša stradanja mnogo je uzroka. Brojni su nas neprijatelji okružili. Ali, s islamskog stanovišta, najteži je onaj uzrok koji je pri nama, jer se vanjski uzroci lako nakupe, ali se lako i ometu i otklone kada je organizam zdrav pa reagira protiv svega što ga svana ugrožava. Mi među sobom možemo o tom uzroku razgovarati, jedni ga drugima iznositi, tražiti mu lijeka i nastojati ga otkloniti, znajući da sve to ne može nikada ispričati divljeg neprijatelja pred poviješću i kulturnim svijetom - konstatira Handžić.

Kao da slušamo muke naših današnjih islamskih pregalaca ili ono malo preostalih moralnih i nepotkupljenih bošnjačkih intelektualaca, efendija Handžić ističe da smo "postali intereždžije i materijalisti". Ideal mnogih trgovaca, piše on, "jeste nagomilavanje imetka za koji i ne zna kome će služiti, dok mnogi seljak gleda kroz svoju kravicu i njivicu, njivica ostaje pusta, a kravici se nalazi drugi nepozvani gost".

- Predmet rada nazovipolitičara, koji su se nametali nesvjesnoj skupini, osobna je karijera i sitni interes njihove partijice, koja je otrovnim plodom rađala. Karakterna pokvarenost vlada sitnim dušama. I u ovako teškim danima obogaćeni novi bogataši misle samo na svoj akšamluk i pijančevanje. Kockanje truje organizam naše zajednice. Pokusi da se pristupi liječenju ovih strašnih bolesti teško uspijevaju, jer se uvijek nađe pokvarenjaka koji koče svaki konstruktivan i pošten rad - oštro skenira stanje tadašnjeg bosanskog društva efendija Handžić.

Radikalni potezi

Posebno kritizira odsustvo spremnosti da se radi za interese općeg dobra, što je i danas bošnjačka rak-rana.

Jer, "sve što je iskreno i što je u ime Boga za opći naš preporod, u ovakvoj gomili propada i strada".

- Intereždžije, pokvarenjaci, licemjeri i lašci u vjeri imaju zadatak da u početku utru svako nastojanje za opće dobro i idealnu borbu. U tome se oni brzo organiziraju i ujedine, a organizacija u poštenim stvarima strašno zapinje. Pored smetnja svana, velika je smetnja u nama samima. Stvarno su ovdje potrebni radikalni potezi i novo islamsko zagrijavanje i oduševljenje. Mora se jedanput reći čestitim dobroželjiteljima našeg vjerskog života: "Vemtazul-jevme, ejjuhel-mudžrimun" ("A vi, o grešnici, danas se odvojite"; Sura Ja'sin, Kur'an) - zaključuje Handžić.

Prema njemu, bošnjačkom preporodu treba prići promišljeno, ali junački odvažno. Trebamo "sami pred sobom dobro kontrolirati svoje namjere i pregledati da li se mi prvi odazivamo onome čemu druge pozivamo".

- Ovim putem samo vidim tračak svjetla i nade. I ovim putem moramo poći - napisao je, na kraju, Handžić. Omladina koja vjeru ljubi - Iskrena i ozbiljna omladina s iskrenim pobornicima za naš duhovni preporod na ovom polju može i treba mnogo učiniti. U nju se u tom pogledu mnogo nade polaže.

Ali, samo iskrena omladina koja vjeru ljubi, koja je daleko od bolesnih ambicija i nepromišljenog trenutnog zagrijanja - upozorio je Handžić.

Velika djela

Mehmed Handžić rođen je 16. decembra 1906. godine u Sarajevu.

Po završetku mekteba i ruždije, upisao se u novoosnovanu Šerijatsku gimnaziju, gdje je i maturirao 1926. godine. Ujesen te godine otišao je u Kairo i upisao se na čuveni univerzitet El-Azhar.

Diplomirao je 1931. godine. Po povratku u Sarajevo 1931. godine, odslužio je vojni rok u sarajevskoj Vojnoj bolnici. Uskoro nakon toga postavljen je i za nastavnika i prefekta Gazi Husrev-begove medrese. Pokraj 1939. godine postao je nastavnik u Višoj šerijatsko-teološkoj školi, gdje je predavao tefsir Kur'ana te filozofiju šerijatskog prava (Usuli fikh). Iza njega je ostao veliki broj djela, a bio je izuzetno aktivan u društvenom životu tadašnjeg Sarajeva.

Komentari (0)

Još uvijek nema komentara. Postavite prvi komentar!

Ostavi komentar