Piše: Dragan Bursać

Doktor Sekul Stanić. Pedijatar i načelnik fočanske bolnice. To je onaj, čuli ste, što je sam svoju kuću u ratu zapalio.

Ludak? Piroman? Neron? Ne! ČOVJEK!

Od sramote nije mogao gledati kako četnici pale bošnjačke kuće, pa je svoju zapalio, sjeo pored i čekao da do temelja izgori. Koliko je i kako mogao, pomagao je kolegama Bošnjacima, krio fočanske žene od krvnika, prebacivao ljude na slobodnu teritoriju...

Nagrada? Stigla ga je brzo. Ubili ga četnici prije četvrt vijeka u policijskoj stanici u Miljevini, 17. decembra 1992. Godine.

Možemo li shvatiti veličinu čovjeka, koji je poput Apača palio svoje i vatrom gasio požar zla?

Možemo li shvatiti nas, koji se nismo udostojili ni ulicu da mu damo, ni u knjige Sekula da stavimo?

Čini mi se da svaki grad ima svoga Jana Palaha, samo se od krvnika i njihovih tragova ne vide vatre slobode i humanosti.

Golema je mjera ljudskosti i čojstva koja natjera čovjeka da od bruke kuću svoju zapali.

I danas, četvrt vijeka poslije ubistva, ništa mi ne znamo. Sve mi se čini da bolje od ovog poluživota ni ne zaslužujemo.