Piše: mr. Alen Zečević

Za narod koji pati od hronične, ali ne i akutne amnezije, koja ga je u posljednjih stotinu godina koštala velikih ljudskih žrtava, navika da se postojeća realnost analizira bez preispitivanja zbivanja u bližoj ili daljoj prošlosti, kao i sva nastojanja da se slika o toj realnosti lišena razumne i objektivne percepcije odnosa u njoj utješno uljepšava preko svake mjere, i danas predstavlja tekovinu vrlo pogubnu po racionaliziranje njegovih budućih nacionalnih i političkih interesa.

Antimuslimanska akcija

Povijesni procesi se, manje ili više, ponavljaju prema istom obrascu, s izvjesnim razlikama u akterima koji uzimaju učešće u njima, i to je činjenica koju nam potvrđuju zbivanja u vremenu koje sada živimo, pa ni politička kretanja novijeg datuma čije ishodište nalazimo u susjednoj Republici Hrvatskoj, koja se u svakom, a posebno političkom smislu, tiču isključivo Bosne i Hercegovine i njenog ustavnog uređenja, nisu izuzeta od tog pravila.

Naime, ovdje je riječ o odista zanimljivoj, za naše prilike vrlo signifikantnoj koincidenciji, koja je izraza našla u pojavi jedne agilne političke, rekao bih i ideološke kampanje, koju je povela i koju još uvijek vodi Kolinda Grabar-Kitarović, u čijim skorijim političkim istupima nalazimo obrise jedne prakse koja po uzrocima i prirodi svog nastanka, a svakako i po krajnjem cilju, neodoljivo podsjeća na metode agresivne i represivne politike s kojom se bosanskohercegovački politički establišment suočio potkraj XX vijeka, dakle u vrijeme Socijalističke Jugoslavije, a čiji su protagonisti u Beogradu kreirali političku, u osnovi antimuslimansku akciju, u namjeri da se osujeti i trajno onemogući svaki oblik političkog organiziranja ili mišljenja baziranog na temelju ideje o snažnoj i politički samosvjesnijoj Bosni i Hercegovini.

Tada su se, vrbovani iz kruga ljudi okupljenih oko SANU, i drugih paradržavnih institucija koje su mobilizirane u tu svrhu, u životu ozbiljno oslabljenog jugoslavenskog društva pojavile ličnosti sumnjive političke pozadine i još sumnjivijih akcija, među kojima se posebno isticao samoprozvani ekspert za islamski terorizam Miroljub Jevtić, dakle profil pseudointelektualca kakav danas predstavlja Dževad Galijašević, a koji su, uživajući određene benefite i finansijski konformizam, kroz svoje djelovanje afirmirali zabludu o političkoj i religijskoj radikalizaciji bošnjačkog naroda kao navodnim odrazom njegove ambicije za disolucijom Jugoslavije, čiji su kraj, da paradoks bude veći, pripremali upravo oni koji su za realiziranje takvog scenarija konstruirali i nametnuli imaginarnu prijetnju od islama kao goruće pitanje društva koje se nalazilo u posljednjoj fazi sopstvene dezintegracije.

Premda se javljaju u dva posve različita povijesna konteksta, tu srbijansku inkvizitorsku misiju i aktuelnu velikonacionalnu hrvatsku agitaciju povezuje zloupotreba istovijetnih sredstava u opravdavanju njihovih političkih ciljeva, a to je plasiranje teze o postojanju nekontroliranog,  po regionalno, a posebno evropsko okruženje prijeteće raspoloženog islamskog fundamentalizma imanentnog bošnjačkom narodu, pri čemu se svaka politika, pokret ili inicijativa koja zagovara nepovredivost bosanskohercegovačkih granica i uopće legitimnih nacionalnih interesa ocjenjuje unitarističkom, a izjašnjavanje u tom smislu i intencijama bošnjačkih političkih predstavnika za stvaranjem tzv. "islamske republike" ili, kako se to u političkom diskursu postdejtonske Bosne i Hercegovine najčešće imenuje, "fildžan države".

Politički pritisak

Propaganda operira sa ničim dokazivom brojkom od oko deset hiljada boraca koji su, kako ona tvrdi, u stanju pune pripravnosti i koji aktivno rade na destabiliziranju političkih prilika na Balkanu. Kada ove ili njima slične optužbe, koje inkriminiraju cijeli jedan narod, u ovom slučaju Bošnjake, budu izgovorene iz usta jednog državnika kakav je gospođa Kitarović, posve se jasnim nameće zaključak da su one tako formulirane reprezent i postulat zvanične politike države kojoj je spomenuta na čelu i da se njihovo, sve samo ne slučajno pojavljivanje u ovom času, ne smije ignorirati i tolerirati kao legitimno sredstvo međunarodnog djelovanja, posebno zbog toga što su koordiniranost i relacije te politike sa aktivnostima Hrvatskog narodnog sabora (HNS), kao njene filijale u Bosni i Hercegovini, i više nego evidentne.

Sa druge strane, gospođu Kitarović i aferu koja je proizišla iz njenog kabineta, u kojoj se može jasno prepoznati rukopis vladajućeg HDZ-a, diskvalificira stvarnost u hrvatskom društvu, koje je poslije više od dvije decenije tihog procesa regeneriranja ustaške misli i revalorizacije naslijeđa te ideologije, i samo zadobilo karakter vrlo radikalizirane i isključive sredine.

Prema tome, politički pritisak koji se posljednjih nekoliko dana intenzivirao protažiranjem praznih fraza koje o Bosni i Hercegovini govore kao izvoru islamskog fundamentalizma, napose i Bošnjacima kao najvećoj prijetnji po njen opstanak, tek je prozirna intencija da se amnestira i relativizira zločinački naum i zlodjelo paradržavne tvorevine "Herceg-Bosne" i njenog presuđenog rukovodstva, ali i abolira politika koju Hrvatska danas vodi prema Bosni i Hercegovini, a ona je, sudeći prema aktima i sredstvima njenog djelovanja, eklatantan primjer agresije.

Konsekventno tome u političkom životu naše zemlje javili su se glasovi koji insistiraju na promjeni postojećeg ustavno-pravnog poretka, što se, uzmemo li u obzir sva naša iskustva u pitanjima ove vrste, moglo i predvidjeti, a čija se reformistička retorika, slučajno ili ne, našla u vrlo nezahvalnoj poziciji, suviše blizu režima Milorada Dodika (u čijoj sjenci, valjda, iščekuje povoljan rasplet za projekat tzv. "Herceg-Bosne"), a suviše daleko od Hrvatske i NATO-a (što  je, svakako, privid i taktička varka kojom se opipava bilo svih političkih aktera, kako u Bosni i Hercegovini, tako i regionu).

Zagreb i Mostar

Na pogrešan zaključak o distanciranju HNS-a od politike Hrvatske, navodi nas niz akata koji su nagovijestili deklarativno priklanjanje HDZ-a proruskim snagama koncentiriranim u bosanskohercegovačkom entitetu Republika Srpska, ali je to, kako stvari stoje, tek manevar očajnika u potrazi za saveznikom, ma ko on bio, u cilju rješavanja hrvatskog pitanja prema modelu etno-teritorijalizacije vlasti.

Ako je i bilo izvijesnih sumnji u relacije Zagreba i Mostara, one su otklonjene nedavno održanim sastankom hrvatske predsjednice Kolinde Grabar-Kitarović i Dragana Čovića, koji je tom prilikom, premda u kapacitetu člana Predsjedništva zemlje koju predstavlja, govoreći o spornim pitanjima Pelješkog mosta i Izbornog zakona Bosne  i Hercegovine, ne uzimajući u obzir reperkusije koje takav akt može proizvesti, iznio stavove koji ni u jednom segmentu ne korespondiraju sa interesima Bosne i Hercegovine i koji su ga, prema tome, kompromitirali spram funkcije na kojoj se nalazi.

         U svemu ovome nije potrebna studiozna analiza kako bi se dokazala činjenica da atmosfera antimuslimanstva koju kreira politički vrh Republike Hrvatske, a koju pred evropskom javnošću, prije svega kroz diplomatske tokove i instituciju parlamenta Evropske Unije, vrlo tendenciozno i politički nekorektno predstavljaju hrvatski emisari, stoji u direktnoj vezi sa idejom secesionizma tj. projektom tzv. trećeg entiteta.

Zasnovana na teoriji konsocijacije, koju je u političkom životu Hrvatske devedesetih godina prošlog stoljeća knjigama "Kako se to može biti Hrvat" (1992) i "Zločin je biti rođen" (1997) etablirao francuski filozof i esejist Alain Finkielkraut, a kojom se u svom javnom djelovanju danas obilato koristi njen protagonist Mirjana Kasapović, ideja secesije polazi od pretpostavke reverzibilnosti povijesnih procesa, dakle nužnog povratka na kontekst vremena u kojem se odvijalo konstituiranje nacionalne hrvatske države do momenta kad je taj proces, navodno, neutraliziran pojavom komunističke revolucije, što je jedan apsurd.

U svojoj knjizi pod naslovom "Bosna i Hercegovina: podijeljeno društvo i nestabilna zemlja", koja je, koncipirana kao zbir teorijskih rasprava o stanju i političkim prilikama u Bosni i Hercegovini, trebala da argumentira neodrživost i besperspektivnost te države, gospođa Kasapović je koncept konsocijacije artikulirala kao ideološku platformu na kojoj bi se trebali redefinirati odnosi među narodima, anticipirajući akt separacije kao rješenje bosanskog pitanja. Najnoviji pamfleti, među kojima se posebno izdvajaju vrlo oštre reakcije na stavove predstavnika katoličke crkve u Bosni  o političko-teritorijalnoj reorganizaciji države na temelju etnički mješovitih regija, kao izrazom razumnog neslaganja sa svim tendencijama daljih etničkih podjela (slučaj Darka Hudelista i tekst "Crkva je protiv trećeg entiteta"), demistificirali su ulogu autorice u političkom i propagandnom desantu s kojim se Bosna i Hercegovina danas suočava. U ovom trenutku promišljanja ove vrste, kojima svaki razuman čovjek mora ostati konsterniran, potpuno su irelevanta, i za nas je sad od presudnog značaja stav međunarodne javnosti, prije svega Njemačke, kao Pijemonta onoga što danas nazivamo Evropskom Unijom, a koja, sudeći prema zvaničnoj politici Berlina, izražava zabrinutost podrškom Zagreba "trećem entitetu".

Stanje haosa

Na našu žalost, erozija i degradiranje istine, pravde, uopće spektra onih ideala na kojima je ustanovljena ideja savremene Evrope, daje nam i više nego dovoljno razloga da sumnjamo u sud  i intencije aktera međunarodne politike koji nas, barem nominalno, žele integrirati u zajednicu evropskih zemalja, a istovremeno odobravaju i prave nedopustive, vrlo opasne kompromise na štetu nas i perspektive naše zemlje.

Na koncu, kao rezultat jednog takvog pristupa stvoren je ovaj apsurdan politički eksperiment kojim je legalizirano stanje haosa, a za potrebe održavanja takvog stanja instaliran aparat međunarodnog protektorata, iz kojeg strane direktno odgovorne za ono što se zbilo u Bosni i Hercegovini, a to je akt agresije, crpe pravo involviranja i interveniranja u svim značajnijim političkim pitanjima zemlje koju i danas tretiraju kao privremeno izgubljeni ratni plijen.

Prema tome, sve što se danas zbiva oko nas, a manifestacije tih zbivanja govore u prilog naprijed izrečenim sumnjama, nužno mora voditi afirmaciji snažnije, konzistentnije i karakternije probosanske politike, dakle iskoraku izvan matrice etno-nacionalnih diferenciranja i izolacija na toj osnovi, konačno i izgradnji građanskog društva kao jedinom mogućem odgovoru na izazove vremena u kojem živimo i vremenima koja će doći.