Aktuelni slučajevi „lova na bjegunce“ u Bosni i Hercegovini koje bi, rahmetli Bahrudin Kaletović, „kol'ko ja kontam“, pravna država, kao, da hapsi, a oni, kao, bježe, podsjetio me na jednu porodičnu melodramu koja, ipak, potvrđuje da reda i zakona ovdje itekako ima. 

Piše: Faruk Vele

Za početak čitatelje ću zamoliti da mi oproste na unošenju privatnih elemenata u priču, ali drugačije ne bih znao aparaturu i odlučnost našeg pravnog sistema na čuvanju reda.

Helem, u općoj besparici onih poratnih godina nakon što je uništena većina onog što roditelji decenijama stvarali - kao i u slučaju tolikih drugih - dosjetio se moj rahmetli otac da bi sječom drveta mogao "zakrpiti" sedam puta (sretan broj?) rušen krov naše kuće. Pa i "da se nešto zaradi".

TAM 75

Nisam siguran je li to bilo prije ili poslije porodične odluke da se krvavo zarađenih 90.000 BAM „u vojnim certifikatima“ kao „proda“ za 500 BAM kako bi se kupio diferencijal na očevom ljubimcu „TAM 75“, što nam tih godina bješe i mater o maćeha, ali i to je za ovu priču manje važno. Uglavnom friško demobilizirani „tamić“, dobrano polomljen po bosanskim brdima i gorama, sada je on našem trošku ponovo bio „civil“ u voznom stanju. I trebalo je da se vadimo....

Da ne dužim, skupi se „organizirana grupa“ bivših friško skinutih boraca Armije Republike BiH - da siječe nešto šume u bosanskim planinama. Bješe tu i jedan (su)vlasnik traktora i još jedan vješt "motorista", čovjek stručan za rad s motornom pilom. Uz starijeg brata, nađe se tu i autor ovih redaka. Tada "stariji maloljetnik".

Lukava strategija bila je u tome da se pozove predstavnik šumskog lokalnog gazdinstva, „pa da se nešto i plati“, a „da nam se i malo "progleda". Ta, "naši smo". Dogovorit ćemo se...

A imamo mi i nešto zasluga. Pomagali smo koliko smo mogli odbranu grada i oružjem i zdravljem i imovinom, nije se žalilo ni „volova, ni sinova“, je li... Samo da se malo „izvadimo“. Znaju oni nas.

Murphyjev zakon

Kako Murphyjev zakon čini svoje - onaj naš „pouzdanik“ nije došao.

Šta ćeš sad?! Gdje ćemo se pobogu vraćati bez drva iz ovih vrleti, čitav će nam se komšiluk smijati. Ionako svi znaju gdje smo.

Vješti ratari, pa i trgovci, u šumi smo se katastrofalno pokazali. Ali, onaj vispreni motorista „povali“ jedno-dva drveta. Krenu nas. Početnička sreća.

No, valja to sad utovariti. Dok smo se "kofrčili" vještiji no jesmo, autor ovih redaka zamalo završi pod točkovima ogromnog traktora koji je „šlajdrao“ na mokroj zemlji pri izvlačenju, vjerovali smo, buduće građe. Ali, mi ne odustajemo. Ima u nama kuveta. Uz pomoć "capina" i priručnih drvenih poluga, uz dosta muke i znoja tovario se kamion. A onda i traktor.

Umorni u predvečer krenusmo doma.

"Bogami ne dođe onaj šumar, još obećao...";

"Ma, hajde bogati cijela Bosna krade drvo, šta se vi pravite...“;

„Čuj zvali šumara?! Ljudi nose „kalaše“ i sijeku šumu, niko im ne smije ni priči. A jeste budale..."

Hrabrili su se tako članovi „grupe“.

 "A, evo, ni policije nije bilo..., k'o da je nekog briga za nas".

Riječi onog vještog „motoriste“ nisu ni isparile iz kabine s dobro oznojenim tijelima, a ispred nas se ukazaše dvoja policijska kola! Vidimo ih. Postavljeni su u "špic" formaciju. Put je blokiran. Odlučni da nas zaustave - ako biva krenemo probijamo barikade.

Mahala sve zna

Policajac s "frizurom seoskog fudbalera" ( S. Avdić) oprezno prilazi.

"Momci, imate li dokumentaciju?";

"Bogami, ovaj iz šumarije rek'o doći... Ali, eto, ne dođe. Pa mi kontali... Vidjet ćemo s njim...";

"Nemojte, molim vas. Sve znamo... Krenite za nama".

Predstavnici pravne države „povališe“ nas kao mi onu bosansku oblovinu. Nismo se ni snašli, a oni se „razviše u strijelce.“ Policijski Land Rover je već ispred nas. Drugo vozilo je „sazad“ (da ne bismo brisnuli)

Sprovode nas pod rotacijama. Dok sirena pravne države ponosno zavija mi propadamo na džehenemsko dno. Vode nas na lager šumskog preduzeća uz pratnju mnoštva zajedljivih pogleda i gorkih podsmijeha.

Istovarismo ono što smo teškom mukom utovarili ranije istog dana, a jedan radnik poslije stručnog kubiciranje šumarskim čekićem presuđuje cijeloj „organiziranoj grupi“ - šumska krađa!

Osramoćeni i umorni, vratismo se kući. Pokunjeno.  Nikome nismo morali ništa reći. Mahala ionako zna. Mahala uvijek sve zna.

Pod udarom suda

Ali, ne leži vraže, pravna država ne pušta zulumćare tek tako. U sudskom postupku koji će uslijediti država s našom grupom „energično obračunala“.

Otac, onaj traktorista i motorista oglašni su krivima. Stari dobi šest mjeseci zatvora, bezmalo kao Mile Dodik danas, ali uz "uvjet da ne počini isto krivično djelo", uz rok kušnje od dvije godine. Doduše, političko djelovanje mu nije zabranjeno.

Uzalud je objašnjavao da mu je trgovina spaljena 1993., da su i on i žena teško ranjeni („ona teže“), da niko ne radi, da mu je „kamion polomljen vozeći vojsku“ i drugo što baš nikog nije zanimalo. Zakon je jasan. Pravda je zadovoljena. Jebaji ga...

I ostalim akterima je slično „odrezano“.

Autor se izvukao na manjak godina. Kako je to djelo u zastari, valjda to sada mogu priznati. Kako god, dobro sam prošao. Koliko nas je sreća pratila mogao sam u dom zaglaviti zbog drveta koje me, onako smotanog, zamalo ubi!?

Sve ovo pokajnički napisah, dragi čitatelji, da posvjedočite (a posebno naši zemljaci iz entiteta RS) kako nije samo Milorad Dodik na udaru zakona i potjernica i da su se neki od nas sudarali s policijskim blokadama još u ono vrijeme kad je višedecenijski lider vladajućeg SNSD-a bio „dašak svježeg zraka na Balkanu“.

Garantiram da je bilo korisno (a đe neće?!) jer se članovi "grupe", barem oni iz moje kuće zaista više nisu vraćali u krivična djela. Što se stručno kaže, nisu bili recidivci.

Brata sam u mezar spustio u zimu 2009., a oca u ljeto 2023.  

Da, ti borci s "punim vojnim stažom" i godinom Patriotske lige (što rahmetli otac nije propuštao naglasiti), oni što su tajkunima dali 90.000 BAM certifikata za 500 BAM - pošteno su platili svoje... Na Bolji svijet preseli i onaj motorista.

Kako, bolan, nema pravne države?!