Piše: Hasan Nuhanović

Imao sam ovih dana nekoliko javnih prezentacija povodom 29. godišnjice Srebreničkog genocida.

Nikada kasnije ne uspijem da ponovim ono što mi u datom momentu padne na pamet, odgovarajući na pitanja ili kao tok misli koje mi nadolaze same.

Spontanost komunikacije koja se stvori u takvim susretima se ne može replicirati, ali hoću da pokušam da se sjetim nekoliko slika koje su mi se vrzmale kroz glavu, a koje nisam podijelio sa publikom.

Sinoć me je Kenan Efendić, urednik Izdavačke kuće Vrijeme, na promociji moje knjige Zbjeg u Zenici pitao zašto sam svoga oca kao lika u knjizi, možda čak nasuprot lika majke, postavio u fokus naracije. Ne sjećam se šta sam tačno odgovorio, ali trebao sam reći sljedeće:

Jedna od najstrašnijih stvari koje sam vidio u ratu je bio duboki strah i nemoć u očima moga oca – čovjeka, figure u knjiškom smislu, koji je u mirnodopskim uslovima uvijek nalazio rješenje za probleme u našoj porodici i u firmi kojom je kao direktor rukovodio do aprila 1992. godine u Vlasenici.

Jer, rješenja, kada smo juna 1992. bili u šumi nadomak Žepe okruženi četnicima i tučeni sa svih strana, nije bilo.

Citat iz knjige Zbijeg:

"Onako mokri do kože počesmo se sušiti. Iz naših jakni dizala se para. Dizala se iznad drveća,
iznad trave i odlazila u nebo.

Otac progovori:
– Obećavam da ću vas, ako ovo preživimo, odvesti u Australiju. Ni dana više nećemo ostati u
Bosni. Ni jednoga dana. Dok su mi se pred očima redale slike pješčanih australskih plaža, negdje iza brda prema Jelovcima sasvim jasno čuo se zvuk helikoptera."

Bili smo još nebrojeno puta od tada do jula 1995. u situaciji da izginemo sve četvero, što oko Žepe, što u i oko Srebrenice u koju smo stigli početkom septembra 1992.

Znam sigurno da se otac nije plašio misli o sopstvenoj smrti, a ni o maminoj, koliko je bio skamenjen od pomisli da će mu oba sina biti ubijena pred njegovim očima, a da ne može učiniti ništa da to spriječi.

Pretposlednji put put sam u očevim očima vidio taj pogled kada se u Holandsku bazu UNPROFOR-a vratio sa sastanka sa Mladićem u Bratuncu 12. jula 1995.

Poslednji put taj pogled sam vidio sutradan, 13. jula 1995., dok su se on, majka i brat kretali ka kapiji baze na kojoj su stajali četnici, nakon što su Holanđani svim izbjeglicama u bazi naredili da je napuste.

Eric Clapton je 1998. godine objavio album Pilgrim, sa pjesmom My Father’s Eyes, pa sam je puštao u autu vozeći se sa suprugom Mirzom.

Godine, dekade su prošle dok nisam primijetio da Mirza prestane pričati dok sa CD-a pjeva ta pjesma. Tek sam nedavno, kada sam taj CD, dobro uprašenog jer ga dugo nisam izvadio iz one kasete ispod instrument table, ubacio u audio player, primjetio da je Mirza prestala pričati. Pitam je zašto šuti.

„Pa ti se svaki put sjetiš očiju svoga oca, zar ne?“

Ne – odreagujem i izjavim glasno.

Ja sam sve vrijeme puštao tu pjesmu jer mi se svidjela kao pjesma i jer mislio sam da i Mirza uživa u njenim tonovima. A lično cijeli album Pilgrim smatram remek djelom.

„Ne, Mirza. Ne sjetim se. Sviđa mi se ova pjesma. To je sve. Ne puštam je da bih se sjetio oca“
Imao sam u tom momentu osjećaj da otac sjedi iza nas, na zadnjem sjedištu, i da nam govori: „Mirza, Hasko, djeco draga,...mi smo mrtvi, ali vi ste živi. Živite i radujte se za našu dragu unuku Nasihu“.

Nisam prestao slušati Claptonovu pjesmu My Father’s Eyes nakon ovog “incidenta”. Pustim je povremeno.

Ne okrećem se, ali kao da čujem da mi sa zadnjeg sjedišta između Claptonovih nota tiho šapuće moj otac Ibro.