Piše: Momir Jelovac (Al Jazeera Balkans)

Elvedina Muzaferija nije senzacija…, ili bolje rečeno, jeste, ali samo za one koji ne prate njenu skijašku evoluciju.

Iako sam po vokaciji fudbaler, skijanje je moj najdraži sport. U njemu sam 50 godina na razne načine, a najviše kao televizijski komentator i izvještač sa devet zimskih olimpijskih igara, svjetskih prvenstava, utrka Svjetskog kupa i nagledao sam se svega i svačega.

Vidio sve moguće svjetske zvijezde, od Stenmarka do Odermatta, od Anne Marie Mozer Prol do Lindsy Vonn i Mikaele Shiffrin. Bio svjedok svih mogućih medalja skijaša iz regiona. Od Ajdina Pašovića, prvog Bosanca koji je Slovencima uskratio državne titule u spustu i njegovog nastupa na Olimpijskim igrama u Innsbrucku 1976. preko Križajevih prvih postolja i pobjeda u Svjetskom kupu, Strelove i Bojanove prve medalje sa Svjetskog ppvenstva u Schladmingu 1982 .

Volio Jureka više od bureka sa olimpijskim srebrom iz Sarajeva. Komentarisao medalje Mateje Svet u toj istoj Crans Montani na Svjetskom prvenstvu 1987. Vidio i Kosteliće od malih nogu. Tinu Maze, Ilku  Stuhec.

Protiv ekonomskih i skijaških velesila

Moram priznati da sam bio skeptičan u pogledu razvoja Elvedinine karijere posebno zbog činjenice da brze discipline zahtjevaju vrlo specifičnu i komplikovanu logistiku… i činjenice da joj sarajevske olimpijske planine ne daju priliku za kvalitetan trening. Tim prije što se mlada ambiciozna Bosanka morala nositi sa takvim ekonomskim i skijaškim velesilama

Nikad, moram i to priznati, nisam bio toliko ushićen kao danas gledajući, posebno gornji i srednji dio staze gdje je Elvedina hrabro i tehnički besprijekorno jurnula u današnju avanturu teške staze u Crans Montani. Nije je uplašilo to sto je Marta Bassino iz sebe ostavila svoju zemljakinju Brignone pola sekunde, jučerasnju pobjednicu Laru Gut sekundu i 11 stotinki.

Naprotiv – gas do daske sa starta. Možda, samo możda, joj se vrtilo u glavi pitanje kao i meni: Ako može Bassino, koja nikad nije pobjedila u spustu za Svjetski kup, zašto ne mogu i ja napraviti svoj najbolji rezultat?

Tim prije što Elvedina voli teške izazove. Sjetimo se sa samo 14. mjesta u superveleslalomu u Cortini na teškoj stazi koja je masakrirala svjetsku spustašku elitu. Crans Montana i Elvedina se očito vole. Prosle godine je odskijala dobro, prije sedam dana je pobijedila na spustu za Evropski kup. Jučer su je desetinke djelile od top 10. Na treninzima, mali zaostaci. Samopouzdanje je raslo. Sve su to bili znaci da su Elvedine ambicije realne.

Nakon prvog prolaznog vremena uzbudili su se samo navijači Elvedine, nakon drugog su se Basino i Brignione počele zgledati a nakon treceg, fenomenalna Lara Gut je panici gledala završnicu Elvedininog spusta… Odahnule su sve tri kada je semafor ispisao brojku 4.

Letvica podignuta još više

Nagrada za ekipu oko Elvedine, njene roditelje i sve one koji su vjerovali u nju, je stigla. Siguran sam da ovo nije krajnji domet, ali ne smijemo sada sve naše želje i apetite natovariti na Elvedinina pleća. Sutra je novi dan, nova trka, novi izazov na teškoj stazi. Uvjeren sam da su ambicije još porasle i da je letvica podignuta jos više.

Elvedina, siguran sam, i u to, zna kako dozirati adrenalin. Spust je disciplina u kojoj emocije moraju biti pod strogom kontrolom.

Samo oni koji su se bavili skijanjem, posebno brzim disciplinama, znaju koliko je to teško i opasno. Za brzine koje prelaze 100 km na sat skijaš mora biti besprijekorno pripremljen fizički, tehnički i taktički, a da ne podvlačim značaj različitosti profila koji mora imati prateći tim. Kada bismo mjerili Elvedinine rezultate tim aršinima i uspoređivali sa skijašicama koje su danas bile ispred, Elvedina je već na postolju. Skijaške velesile u budžetu imaju milione eura, sponzore koji pune kase federacija, a iza sebe medijsku mašineriju.

Ovo je njena svojevrsna čestitka i doprinos proslavi 40. godišnjice Zimskih olimpijskih igara u Sarajevu, čija infrastruktura, nažalost nema veliki udio u Elvedininim rezultatima…

Kada već spominjem 40 godina ZOI-ja u Sarajevu mnogo bi bilo i ljepše i bolje da govorimo u suprlativima o sadašnjem stanju i rezultatima sa olimpijskih terena nego samo o lijepim uspomenam od prije 40 godina.